Kako svezati cipele | Nikola Petković
Tatino se tijelo trese. Ruku je zavukao u pelene i pokušava izvaditi izmet. Jedva da je još tu, a čini mi se da će ga stid nadživjeti. Znam da je ovo već netko napisao. Onaj čiji je lik završio tako da su mu nožem proboli srce, a nož u njemu dva put okrenuli oko osi, kao šrafcigerom. Sve je to bilo na zadnjoj stranici romana. Tu hvatam tatu za ruku, polako. Gledam ga pokušavajući mu očima reći da nema razloga za stid. Sve je to muški. Sve je to dostojanstveno. Jebeš i muškost i dostojanstvo ako vlastitim rukama vadiš vlastita govna iz pelene veličine malog jedra. Ali, jebeš ih i kad ne sereš po sebi. A i onaj s nožem i stidom. Pun mi ga je kurac, tata. Pa zaklali su ga kao kokoš. Onu tetkinu čija se glava, dok su joj još pričali živci, tresla proklinjući ubojicu. Ili joj se smijući. Tatino se tijelo trese, ali ne cijelo. Dio po dio. Evo, sad se trese rame. Lijevo. Kao glava kokoši.
Kad sam s njim, ne sjetim se glumaca. Ogadili su mi se još dok je njegova supruga radila kao frizerka u kazalištu i kada se on s njima družio. Toj gomili pijanih gnjida koje nikad nije teško naći i među čestitim komedijantima naplaćao se pića pokušavajući kupiti njihovo prijateljstvo. Iza leđa, smijali su mu se. On samo nije htio biti sam. Nije htio još jednom biti sam. Nakon rata, nakon doma, nakon sirotišta… ne. Pa što ako to košta nekoliko vinjaka? Ja sam bježao od njega i od njih. Bilo mi je desetak godina, dvanaest, ne sjećam se točno. Bio sam uvjeren da je ponižen. I iskorišten. A, uvjeren da je voljen.
Kako te mogu voljeti ako mi ne daš da te poštujem, divljalo je u meni. Tu rečenicu nikad nisam izgovorio. Nikada ništa nisam izgovorio. Bojao sam ga se. A svi koji su ga poznavali govorili su: Tvoj tata je dobar čovjek.
