Kako svezati cipele | Nikola Petković

To što ćeš sada početi pizditi da želiš da te pokopaju s mojom knjigom u rukama, to zaboravi. Ne dam ti je. Imao si cijeli život vremena pročitati je. Barem jednu. Pa mi reći. Sine, koji ti je kurac, što su ti slova ovako tužna? Boli li te nešto? Ili: Piši k’o Andrić pa da se rasplačem od tuđe, a ne svoje muke. Sad ti je ne dam. Ne kao sin koji ne čuje to što želiš, koji bi ti je dao da ga ne gnjaviš i uzeo kad odeš. Da je imaš za po kući. Kao jednom kad ti je sin bio mali i kad mu je baka, u kući preko ceste od mora u Bakru prije njegove opetovane smrti, ponudila bombone, a on ih je, nakon što je njima napunio usta, počeo trpati u tijesne džepove premalenih hlača. Da imam za po kući, ponavljao je dok je nonin grlen smijeh odobravao bratovu malu, dječju, iskrenu lakomost. Za po kući ili ne, ja sam taj koji o tome odlučuje… ja ti je ne dam. Iz istog razloga iz kojega bi ti je, tako pretpostavljam, sin bez problema dao. Jer, ionako uskoro više nećeš znati ništa. Ni gdje ti je knjiga.