Kako svezati cipele | Nikola Petković

Vrti mi se od ovih riječi. Vrti mi se, jer se i one vrte. Iščašene, izlomljene, iskomadane… one ne mogu i neće sastaviti cjelinu slike, jer su kružne i jer se vraćaju kao loša pjesma koju, nakon što nam je nepozvana proparala uši, ni krivi ni dužni, pjevušimo cijeli dan. Slika užasa nikad se ne vraća kao cjelina. Štiti li nas užas tako, to ne znam. Teško je zapravo u to povjerovati, jer iako se ne vraća kao cjelina, iako oživi tek kad se umnoži i raskomada, ona se vraća stalno, ponavlja taj put, vraća se opet i opet dok nam od nje ne pozli i dok je sa sebe ne počnemo skidati drhtavicom, znojem, prisilnim radnjama, a kada zamislimo da bi je mogli zamrznuti i iz sebe takvu nepomičnu izbaciti, posegnemo za riječima. No, ona ostane netaknuta, katkad čak i ojača, ubrza se, vraća se neočekivano i snažno, a nama ostanu samo riječi koje se ponavljaju, među sobom množe, čineći tako krug iz kojega se, čini se, ne može izaći. Tko zna zašto tu vrtnju zovu zapisom sjećanja, svjedočanstvom.