Kako svezati cipele | Nikola Petković

Za razliku od našeg profesora (doktora D.), ja stvari vidim onakve kakve jesu: crne, nastavlja doktorica. Sestra nam nosi kavu. Ponad lijeve dojke identifikacijska joj karta s imenom i slikom. Na slici, kosa joj kovrčava; dok je u zbilji triju dimenzija, ispeglana. Radi li se o dogovoru? O odnosu Jupitera i vola? O posuđenim iskaznicama? A što ako ona nije liječnica i ako ova s kavom nije sestra? Njihova lica ne sliče na lica s iskaznica. Liječnica govori o svemu samo ne o liječništvu i liječenju. Sestra o svemu šuti, tako da ne znam sadržaj njezine tišine. Priča se o tome kako su u nas ljudi glupi, posebice oni koji režu i pune srca i kako bi svi mladi trebali u Ameriku. Priča se o granici civilizacije: o tome kako je majka ove s frčkavom kosom prvi put vidjela bosu osobu kada je prešla taj famozni most. Još jedna od tipičnih kvazi-fjumanskih fammilienfuga u gradu u kojemu malo tko zna tko je i odakle je, ali zato svi jako dobro znaju tko nisu i odakle nisu. Oni nadobudniji među njima, kao recimo suprug liječnice o kojemu ne prestaje pričati, čak zna i tko bi želio biti. Na putu je, kaže, za Kongo. Idite i vi u Kongo, govori mi liječnica. Prepametni ste za Hrvatsku. Uostalom, vi ste se u Hrvatsku vratili iz Amerike… Niste vi baš tako pametni.