Sat pjevanja | Nenad Rizvanović
Jedan običan filmski kadar nije dovoljan za sve ono što se zbiva nakon što Đoni silovito legne na automobilsku trubu. Dvorištem prvo prostruji hladan talas nervoze, potom zavapi Ilonka – O, zašto je on takav, zašto? – da bi se potom svi počeli užurbano opraštati, kao da je na njih ispaljena salva metaka.
Đoni je, kao i obično, dosta dugo u dnevnoj sobi ubijao dosadu, sve dok se nije malo-pomalo istopio u dugom popodnevu. Još dok je ručao, trudio se da samo jede i da ne sluša što se govori za stolom, što je vještina koju je s vremenom poprilično usavršio, iako bi mu poneka bjondićevska riječ redovno zapela u grlu. Kad bi ceremonija ručka bila okončana, pravio se da je zainteresiran za stanje voćaka, što mu je trebala postati profesija nakon što je propao kao glazbenik, ali za voćarstvo se zapravo nikada nije stvarno zainteresirao; poslije je iz bifea, pored crno-bijelog televizora, izvlačio stare brojeve Starta koji su, umjesto s bocama alkoholnih pića, bili izmiješani s biljnim priručnicima, šahovskim problemima i očuvanim primjercima Kane. Kad bi naposljetku u neko doba svi već pomalo zaboravili na njega i zapričali se kao ga nije ni bilo, on bi sjeo na sirenu, što ih je šokiralo više od avionskih uzbuna za vrijeme rata. Tetka Cica bi uvijek rekla da bi radije da je poliju kantom vode, na što bi Libuša dodala – valjda ne baš hladnom!
Na samom rastanku Oto nikad ne bi stigao vidjeti ništa više od zamaha jedne staračke pjegave ruke, jer je Đoni bijesno udarao po papučici. Automobil bi ponekad tako pojurio da nije stigao ni zatvoriti vrata, jednom su se tako vrata otvorila do kraja, pa se našao iznad jurećeg asfalta. Otac bi nagario mašinu do filmske brzine, tako da se Oto morao sabrati da bi stvarno vidio baku kako mu maše, a da to ne bude samo slika koja se stopila sa slikom u pamćenju, koju je uvijek mogao umetnuti umjesto stvarnog događaja. Toj slici, viđenoj ili dozvanoj, nikada ne bi naškodili drugi ljudi koji bi se povremeno okupljali u njihovom dvorištu, poput tetke Libuše ili tetke Cice, Lava i Lutve ili čak dida Đure i samog Nina Koste.
Đoni bi usporio kad bi već skrenuli u Pavićevu ulicu, onda bi vozio ravnomjernim tempom mirnim provincijskim ulicama koje su lješkarile pod suncem, pored prljavog i zapuštenog autobusnog kolodvora, sličnog tolikim ravničarskim kolodvorima, ali s najboljim sladoledom iz automata, što ga je činilo posebnijim i dražim. S lijeve strane rasprosuo se ciklus građevina s katedralom na čelu, koje kao da su se doselile iz nekog učenijeg i ozbiljnijeg vremena.
Grad je bio kratak, uslijedio je dugi ples sela i polja, pa je Oto više promatrao dvije ukočene figure – muška je upravo stisnula neku tipku na autoradiju i spiker je ugodnim glasom najavio: – Slušamo Vreme sporta i razonode! Danas se igraju utakmice šesnaestog kola fudbalskog prvenstva, odlazimo odmah na stadion na Čairu, gdje Radnički igra protiv Spartaka iz Subotice.
Ilonka se sklupčala na sjedalu, možda kao odgovor na iznenadni val mučnine, ali Oto je još buljio u Đonijevo tjeme, njegove rane su zacjeljivale, što je bilo čudo, gotovo da se golim okom moglo vidjeti kako se kraste tope i nestaju, možda je ovaj iznenadni opravak značio da njegov stari život brodskog džezera i bejrutskog boksača, još nije sasvim nestao. Bilo bi neodgovorno pomišljati ili čak tvrditi da više nije ista osoba, ljudi u svom jedinom životu očito moraju svašta preživjeti da bi živjeli, no možda se nekada nešto vrati, ciklički, kao kad baciš frizbi: tko zna gdje sve može odletjeti i što u tom drugom vremenu može pronaći.
Oči su ga pomalo pekle dok je slušao radio prijenose sa zadnjeg sjedišta, stadion na Čairu, pod Bijelim brijegom, Bežigrad i Karaburma, glasovi su lutali gore-dolje po širem ili užem zavičaju, preko jezera i planina, sve do nogometnih stadiona, signal iz radioaparata se gubio i vraćao u tajanstvenim valova, ispod kojih su se krili ujaci Veno i Lacika, konačno bratski raskrvavljeni i zagrljeni, pekar Lukaš i njegova žena Libuša mahnuli su ti kiflom i jogurtom, tetak Karmaša ti je nazdravio štramplicom mastike, tetka Cica je radosno pokazivala fotoaparat (možda ga je napokon pronašla), Lutvo je spustio naočale, a dida Đuka se poklonio kao Zvonko Bogdan nakon dobro otpjevane skladbe. Nino Kosta je zapalio cigaretu i zamišljeno te pogledao.
Sela i poljane sad si vidio drukčijim očima, kao da lebdiš iznad automobila, više nije bilo sigurno da se uopće sele u Ljubljanu, ali ti se već znao da se nikada neće tamo odseliti, neobično kako neke stvari odjednom postanu važne, nešto se odlomilo od tvog života i otplutalo netragom u debeli svemir.
Sjetio se Vitormira Palajića i njegov brata Jorgovana, Siniše Svedružića, pjegavog Burila, njegovog retardiranog brata Bigija. Ljudi se mijenjaju, sele i neprimjetno nestaju, zauvijek.
Više nije bilo bitno hoće li ikada vidjeti Natašu, ako je bude vidio, to više neće biti ona ista Nataša prije njihove posljednje šetnju, dugo su hodali bez riječi, sve dok nije rekla kako su Monica i Jesse otpočetka znali da nemaju nikakvu budućnost, ali da su svejedno bili zajedno.
Prije nego što se okrenula i otišla, poljubila te je još samo jednom, ali tako da si se prvi i posljednji put barem na trenutak osjećao kao Richard Gere.
Smisao početka je kraj, tvoja ljubavna priča je završila prije nego što je započela. Dugo si promatrao kako odlazi promenadom pored visećeg mosta u magli, da si kojim slučajem imao cigarete i zapušio, bio bi sličniji Jean-Paulu Belmondu. Nino Kosta mu nikada nije bio sličan. Kako su se sve fantazije o Ninu Kosti raspale jednom kada se napokon pojavio.
