Sat pjevanja | Nenad Rizvanović

5.

U tamno ljetno popodne na gradić s katedralom spuštali su se valovi tišine, dan se razvukao poput ljepljive gume, televizori u zamračenim dnevnim sobama emitiraju još samo smetnje na programu dok dvokrilci u brišućem letu otrovnim plinovima uništavaju gnijezda komaraca.

Ljetni praznici, to uvijek znači da se ne ustaje iz kreveta do popodnevnih sati i promatra se jedno te isto, smežurano drvo. Između palca i kažiprsta tare se fina naslaga bijelog praha klora. Čak ako vrućina ne izvuče svu vodu iz tijela, ono još uvijek roni na plavoj pučini svijeta oko sebe.

Nakon ručka Bjondićeve su pokosili mlazovi vrućine pa su pozaspali po krevetima, otomanima, sećijama, foteljama, neki su se izvalili na podu, pa idilično pušu, hrču i dašću. Gospođa Ilonka je objesila mrežu između dva drveta u dvorištu u koju se uvalio dida Đuka.

U neosvijetljenoj kuhinji, za običnim stolom, još samo nekoliko voštanih figura sjedi u polumraku i zure jedni u druge. Kuhinjski namještaj se već razmekšao i stopio s dvorišnim svjetlom, uvelim kovrčama vinove loze i mačketinom koja se opet lijeno vuče ispod jednog jedinog drveta, posađenog bez nekog jasnog razloga u samom središtu dvorišta.

Na kredencu je netko posložio drvene ruske figurice – čak i ona najmanja babuška zna da je svijet ispunjen čudima, pogreškama i misterijima. Ali što ako su čuda i misteriji izmišljotine, što ako je cijeli svijet jedna velika pogreška? Što ako evolucija ljudskog roda vodi tome da se jednom zauvijek prestanemo raspitivati o uzrocima i posljedicama?

Opčinjeni ovom mogućnošću – kako se može biti opčinjen samo blještavilom šarenila – Bjondići su nesvjesno, ne razmišljajući o sebi i onome što im se događa, izašli na plato neke više istine. Možda je to bio onaj pravac za kojim čovječanstvo tako dugo traga. Što ako je evolucija očekivala baš to od ljudske rase?