Sat pjevanja | Nenad Rizvanović

17.

– Ako je već tako, onda se selimo jednom kao porodica! – iznenada je nad njima zalepršao neugodni ženski glas.

Nije bilo nježnih melodija koje bi zaljuljale ove riječi i rečenice, nije bilo čak ni koračnica, mama i tata su govorili kao da skupljaju opasne krhotine po kuhinji, Đonijevo lice se kuhalo u zelenoj kupelji dok je koracao gore dolje po kuhinjskim pločicama, a Ilonkin kostim, točnije vojni kompletić s kapicom na vrhu, smješkao se u ritmu konjičkog kasa.

Posljednja replika, svakako preglasna, bila je očiti otponac da se hitro zatvore vrata – i kao u animiranom filmu, od svega je ostao još samo vijugav trag dima u zraku. Oto nije mogao zamisliti kako na zadnjem sjedištu Renaulta 12 TL spušta prozor pred kućicama u prvom ljubljanskom predgrađu.

Nataša je na kauču ispreplela ruke i noge u čudnovatoj tursko-joga pozi. Riječi više nisu bile pravi izbor, riječi su ih razdraživale, svaki put kad bi on nešto rekao ili kad bi ona nešto rekla, neka prisnost već skupljena oko njih raspršila bi se kao krhka iluzija.

On je govorio o temama iz prošlosti, o tajnim planovima što da uradi ako ostane sam, mama i tata ne moraju baš stradati, ali recimo da se on izgubi. I onda joj je opisivao vještine, što se uglavnom svodilo na pretvaranje, laganje i kojekakve paraglumačke vještine. Ona mu je odgovarala blijedim osmijehom koji ga držao nad provalijom, ali je i dalje žustro govorio o sebi i svojim emocijama, o ljudima koje ona nije mogla poznavati.

– Nataša se nikada neće zaljubiti u tebe budeš li neprestano govorio i govorio – pomislio je, ali joj je i dalje ipak govorio, jednostavno se nije mogao obuzdati, govorio joj je prvo što mu je palo na pamet, o Ninu Kosti i Đakovačkim vezovima; o tetkama i stričevima, kojima je nježno ispirao mane ili poklanjao vještine koje nisu imali; fantazirao je o njihovim tajanstvenim bolestima, opisivao goleme crvene, žute i zelene pilule koje oni nikada nisu popili. Natašina velika pogreška je bio slučajan pogled na Buzza Aldrina, na rubu Mora spokoja, jer Oto je rekao:

– Znam da ti misliš da je John Glenn sto puta bolji pilot od Buzza.

Nataša nije zbog toga pogledala Buzza pažljivije.

– Da, da, znam da i ti tako misliš, ali shvati razliku, John Glenn se nikad nije popeo na Mjesec, a i neće.

– Hm, a i to je istina – odgovori umjesto nje rashlađujući se bijelim šeširom, iz Đonijevog ormara.

Iza kuhinjskih vrata glasovi su dopirali kao sa hladnog i dalekog Mjeseca, samo bi tu i tamo preko zaključanih vrata poskočilo pokoje plonk! plonk! poput kratkog iznenadnog rafala u strip-sličici.

– Možda se s riječima i zvukovima nešto događa na interplanetarnom putu od predsoblja do kuhinje – rekao je – svakakve opasnosti vrebaju na tim dugim putovanjima, dovod kisika biva prekinut, prijete intergalaktički napasnici, da ne spominjemo viruse, infekcije i slične fenomene.

– Ljudi vjeruju u Boga a da uopće ni o čemu ne razmišljaju – rekla je tako neočekivano da se Oto sav napregnuo razmišljajući o onome što govori.

– Što više razmišljam o tome, sve se čini apsurdnije i besmislenije, ljudima je dovoljno to što vjeruju, ne trebaju im neki posebni razlozi da bi vjerovali, ja se klonim čak i samog pojma religije, kao i svega što prljavi tok religije nosi sa sobom, mislim da je Marx bio u pravu kad je rekao da je religija opijum za narod.

– Istina!

– Pa ipak divim se ljudima koji stvarno vjeruju, koji mole zajedno, kad se u ekstazi drže jedni za druge i padaju u zagrljaj.

Penis mu je u međuvremenu tako nabubrio da se Oto više nije usuđivao ni pomaknuti. Pa ipak, pitao se bi li je sada mogao dodirnuti, mogu li se dodirnuti one sisice! Što se oteklina povećavala, on je sve više pogledavao u strop.

Prevagnuo je strah, bojao se da i najmanja pogreška ne uništiti ovaj trenutak.

– Hej, jeste li dobro, vi tamo! – Oto je opet iznenadio samog sebe nervoznom replikom, te riječi kao da su se same izgovorile, usput je primijetio kako su joj hlače malo spuznule i pokazale komadić bijele guzice.

– To je ono što oni nikad neće shvatiti – rekla je – svaki život, ako teži svom ispunjenju, mora prihvatiti i činjenicu da svijet teži promjeni, no, svaka poželjna i eventualno izvediva promjena moguća je samo polazeći od zadanih okolnosti.

– Ja ne volim putovanja, ali volim bijeli pijesak, zlatne palme i more kad se ljuljuška kao ulje u zdjeli. Ali ljudi često putuju kako bi se zavaravali. Zato ni ja ne želim putovanje pod svaku cijenu, hvala lijepa, ali bio bih sretan da me transportiraju na neki otočić na kraju svijeta. Takav otočić postoji, jedino što taj otok ja nikad neću pronaći. Drugi ljudi srljaju ovamo ili onamo k’o muhe bez glave – počeo je razvijati svoju teoriju. – Ti ljudi su stvarno čudni: zar ne gledaju televiziju, ako već ne čitaju novine? Zar još nisu shvatili da na putovanjima prijete užasne pogibelji? Prema podacima američke agencije UXLM, čak sedamdeset posto turista biva napadnuto i orobljeno, premlaćeno ili čak ispečeno! Da, da, ima i toga, fino te uhvate, ispeku i pojedu, i to ne samo u afričkim zemljama kao što se misli. A da uviđavno ne spominjemo avionske ili automobilske nesreće, koje više izgleda nitko i ne primjećuje ako nisu posebno krvave i ne pogine osamstopedesetdvoje ljudi, kao što se nitko zapravo ozbiljno ne zabrinjava nad poplavama, požarima, potresima, zarazama, eksplozijama i ratovima. Ja zato nikamo ne idem!

Riječi su se samo prividno odbijale od nje kao od gimnastičke strunjače i posve neočekivano se našla u njegovu zagrljaju. Kako se to dogodilo? Oto se nije mogao načuditi razvoju događaju. Izgleda da se jednostavno bacila prema njemu.

Jednom kad se našao u zagrljaju, ni sam ne zna kako, jedva se usuđivao disati. Nakon što je pretrpio ubode njezinih opasnih sisica i dodira mekih usnica, nakon što je obavila ruke oko njegovog vrata i kad je protutnjao drhtaj teži od parne lokomotive, nakon što je shvatio da ga nitko još nije tako nježno dodirnuo, da ničiji prsti još nisu lebdjeli tako nisko nad njegovom nadlakticom, da se još nitko nije tako nasmiješio, postalo je posve jasno da tragovi koja je posijala po njegovom tijelu neće baš nikada izblijedjeti i nestati.