Sat pjevanja | Nenad Rizvanović

Zastajemo na neravnim hodnicima Vatrogasnog doma da bismo se nagnuli nad unutarnjim dvorištem, ali tamo nema ničega pa hodamo dalje pored visokih zidova i prozora secesijskih dimenzija. Ne vidimo vatrogasce ni vatrogasne uniforme, nema ni crvenih kamiona u dvorištu. U središtu ove vitke zgrade je plava dvorana sa staklenom kupolom kroz koju prosijavaju sunčeve zrake. Stigli smo na početak jednog fantastičnog svjetlosnog bala.

Zapetljani hodnici vode nas dalje do skladišta u podrumu, tamo je i kuhinja u kojoj nas veselo dočekuju kuharice u bijelim kutama, a mi im srdačno odmahujemo i penjemo se na prvi kat. Tamo čitamo natpise na crnim pločicama:
“Šahovski klub Josip Juraj Strossmayer” – u kancelariji netko prebire po glasoviru,
“Savez slijepih Slavonije i Baranje”,
“Matematičko društvo Ružička” – ne čuje li se iza vrata potiho pjevuckanje?,
“Kulturno-prosvjetno društvo Zlatko Baloković”, na dnu hodnika, s fotografijom velikog umjetnika na vratima, netko je iznad njegove violine debelim flomasterom stavio crticu i dopisao:
STRADIVARI.

Na prljavim zidovima su bezvrijedne uljane slike, ispod njih meki srebrni naslonjači. Jedna vrata su otvorena i ovdje napokon susrećemo Pavu Halbauera – nekadašnjeg gitarističkog prvaka, a danas poznatog glazbenog pedagoga – kako priprema instrumente za koncert. Na krevetu i stolicama je raširio bijele košulje i crna odijela, oko njega djeca naštimavaju gitare, zvukovi se odbijaju o njihova blijeda lica, svaki ton je tako kristalno čist da bismo ih mogli razdvajati.

Halbauer nas primjećuje tek kad smo ušli u sobu.

– Dobar dan, mi smo s televizije, iz emisije Petkom u 22.

– O, samo uđite – veli Halbauer – raskomotite se, kameru možete tamo odložiti.

– Jedno pitanje, da vas ne ometamo suviše.

– Dobro, pitajte.

– Vjerujete li da će Nino Kosta stvarno večeras nastupiti?

– Valjda hoće kad je najavljen.

– Nije li to čudno, jer nikada nije nastupio u Jugoslaviji, bilo bi logično da prvo nastupi u Sava centru ili Lisinskom.

– To bi svakako bilo logično.

– Čuli smo da je Kosta bio vaš učenik, je li to istina?

– Istina je.

– I kakav je bio učenik?

– Slušajte, znate li kad je to bilo? Krajem pedesetih. Koliko se sjećam bio je dobar učenik, talentiran, iako je više interesa imao za zabavnu glazbu i džez. Slično kao i ovaj dečko ovdje – pokazuje nam na mrzovoljnog momka s debelim naočalama koji se izvalio u fotelji – a usput, on vam je i Kostin rođak… Oto, što je tebi Kosta točno? Stric? Ujak? Ti si mu nećak?

– Nije on meni ništa – ispali Oto, zgrabi futrolu s gitarom i žurno izađe iz sobe.

– Hm, vidite kako kompleksni znaju biti obiteljski odnosi.

Nastavljamo dalje, penjemo se labirintom, na golemoj terasi susrećemo Fabijana Šovagovića.

– O, i vi ste, Fabijane, došli na koncert? – kamerman je spreman za snimanje.

– Spusti tu alatku, braco – kaže blago starčić – svi nas uvijek brkaju, Fabijan je moj bratić, ja se zovem Alojzije, Fabijan je mlađi od mene.

Sličnost je fascinantna, ispred nas stoji mršavi ćelavac s licem Fabijana Šovagovića koje se blago smiješi.

– Ja sam domar u Vatrogasnom domu.

– A tako…

– Vidite, mjesečinu? Noć će biti savršena za ples – Šovagović se smješka sve tajanstvenije.

Zaista, mjesec je već raširio odsjaj.

– Da – Alojziju su se zacaklile oči. – Perfektna noć…

Lice Fabijana Šovagovića izgovorilo rečenicu na koju pravi Fabijan ne bi nikada pristao, veliki glumac je u svoje vrijeme izbjegavao uloge u kojima bi likovi izgovarali tako banalne replike. Iako, lažni je Fabijan bilo u pravu: mjesečina izgleda kao da nikada nije bila tako čista i svijetla.

– Nakon nekoliko tmurnih i kišnih dana, evo prve večeri bez sparine. Prava večer za ples i romantiku!

Alojzija pozdravljamo i vraćamo se u dvorani koja je već prepuna. Kamera je spremna i snimamo kako se Oto probija prema pozornici dok oko njega titra nemirno načičkana publika. Oto traži trzalicu i zatim je pronalazi u džepu. Vlažne dlanove trlja o bijeli ručnik.

Čudesna akustika vitlala je mnoštvo zvukova oko nas, činilo nam se da u općoj gunguli razabiremo čak i šumove stražnjica kako se meškolje na drvenim stolicama. Susrećemo i kolege s Radio Osijeka – po običaju su sjajno raspoloženi – oni prenose čitav program uživo. Staklena kupola je upila vrućinu – tako je vruće da bismo se najradije skinuli goli – barem sunce više ne tuče po školskom orkestru, bijele košulje DTR-a Zagreb se više ne lijepe za kožu članova orkestra. Publika ne može vidjeti zgrčenost na licima malih muzičara na sceni kao ni blijedožute kapljice ispod stolice najmanjeg i najuplašenijeg dječaka s gitarom.

Odjednom nastaje komešanje. U dvoranu zaista ulazi Nino Kosta u crvenoj kariranoj košulji i trapericama, kratko ošišan, kao da je sišao s reklamnog panoa. Iza njega se ljulja djevojka gracilna poput Modesty Blaise. Njihovi melankolični osmjesi obasjali su dvoranu i publika im plješće, a on im odmahuju u stilu holivudskih zvijezda na avionskoj pisti. Koncert može početi. Nino Kosta sjedi u prvom redu, pored njega je ljepotica u crnoj uskoj haljini, crnim čarapama i visokim potpeticama.

Pavo Halbauer nonšalantno vodi školski orkestar kroz potpuri polki i čardaša. Ljudima se dopada njihovo muziciranje pa ponovno plješću, Halbauer se svako malo okreće prema publici i sav ozaren ih pozdravlja.

Nakon posljednje skladbe, prilazi mikrofonu i kaže: – I na kraju našeg programa, prije nego što se oprostimo sa slušateljima Radio Osijeka koji uživo prate naš program, želio bih pozdraviti našu proslavljenu zvijezdu Nina Kostu, koji će nam otpjevati jedan od svojih najvećih hitova. Zamolio bih ga da izvede pjesmu iz svog repertoara “Luna la Luna”. U izvedbi te pjesme pomoći će mu naš mladi gitarist, član našeg orkestra – Oto Olenjuk.

* * *

Naša kamera je snimila kako su se Ninovi prsti isprepleli s Otovim. Pljesak nikako da utihne, posjetitelji i dalje prilazili pozornici. Nekoliko ženskih parova se zaljuljalo u ritmu muzike s razglasa – to je neka diskretna bossa nova – snimamo damu koja pleše sama.

Pokušavamo pristupiti Nini Kosti, još je na pozornici i blista od zadovoljstva. Ljepoticu ne vidimo. Viši je nego što smo zamišljali, upadljivo mršav, još uvijek ni star ni mlad. Izbliza se sjajni lik s reklame pomalo topi, podočnjaci su neočekivano veliki i ljubičasti, obrazi odjednom upali i prošarani staračkim pjegama, dugi orlovski nos nalikuje kakvoj mačeti. Pepeljastoprljavu kosu skupio je u rep, njegova bijela košulja vidjela je i bolje dane i, uopće, elegancija mu se pomalo otrcala. Iz daljine još uvijek isijava nekom energijom, unatoč svemu, prava je zvijezda.

– Kako se osjećate nakon koncerta? – pitamo.

– Sjajno, sjajno, nisam imao pojma da će Halabauer najaviti “Luna la Luna”. Gdje je Halabuer sada, uostalom? Nisam ga vidio najmanje trideset godina… I ovaj dečko je bio briljantan – Kosta je promatrao Ota pokroviteljski.

– Vas dvojica ste rođaci? Sličnost je i više nego upadljiva.

– Da, to je moj nećak, jel’ tako – Kosta se očito nakon toliko godina karijere nije moglo tek tako zbuniti – ne znam tko je imao ljepši povratak, zaista, presretan sam, to je sve što mogu reći.