Sat pjevanja | Nenad Rizvanović

Nino Kosta nije neka tajanstvena ličnost kako se to ponekad čini, nije čak ni nedostupan medijima, jednom kad ga pronađete. Poznato je da živi negdje oko jezera Como, što nije, uvjerila sam se, posebno korisna informacija. Sjećamo se svih onih priča o njemu, pa ga nisam ni tražila po viletinama oko jezera. Talijanski seljaci nemaju pojma tko je on, ali ga prepoznaju na fotografiji. Govore mi da živi u nekoj kolibi daleko u šumi, što možda znači odlazak u Alpe, na što nisam spremna, pa već pomišljam na povratak, kad evo Nina Koste glavom i bradom, neki mještani su mu rekli da ga traže novinari. Kažem mu kako bismo željeli više saznati o njegovoj mladosti, dakle o vremenu prije nego što je uopće došao na Zapad; prepričavam mu kako smo svi u The Atlanticu bili zaprepašteni kad smo shvatili koliko se o tom periodu malo zna. Nino Kosta spremno pristaje na razgovor.

Iako duboko u petom desetljeću, podsjeća na Marlboro Mana s džambo plakata – očito mu prija šuma i jezero, kad ga gledam u crvenoj kariranoj košulji i trapericama, prije bih rekla da je hillibilly zvijezda nego džez pjevač.

Umjesto alpske kolibe pokazuje mi jezersku sobicu koju iznajmljuje u jeftinom pansionu: sobica je opskurna i nepodnošljivo uredna – samo krevet, ormar i stol.

– Podrijetlom sam iz vojničke obitelji – smije se Kosta – a ni u šumi ne bih mogao opstati bez discipline.

– I to je to? Ništa drugo? Ni jedna knjiga, na primjer?

– Jednu ipak imam – odgovara i vadi ispod kreveta Rousseauove “Ispovijesti”.

Smješka se dok prepričavam kako kritičari i danas još tvrde da je mogao dostići Sinatru u popularnosti, samo da nije bio onako hirovit.

– Oni zaboravljaju koliko je Sinatra bio velik, nitko nikad neće biti popularan kao on. Ja pak vodim život za kojeg sam se dosta teško izborio.

Kako bilo, publika mu je sve oprostila, ako mu je ikada išta zamjerila: njegov novi dvostruki album uživo Live in Olympia prodaje se odlično. Publika vas očito voli ili ne voli. Nino Kosta je iznenađujuće srdačan i iskren, priznaje da honorari koje dobije za desetak nastupa u Las Vegasu pokrivaju njegove godišnje troškove.

– Ne znam koliko plaćaju Tomu Jonesu, ali u Las Vegas su prema meni stvarno fer.

Tom broju treba dodati još desetak evropskih koncerata godišnje. Ponekad posjećuje Pariz ili New York, jer uvijek postoje ljudi koji vas ne smiju zaboraviti, ha ha, i ja se još moram brinuti za budućnost. Trendove prati površno, gore u Alpama na walkmanu sluša istu muziku kao i prije dvadeset godina – big bandove, swing i džez, pogotovo vokalni džez.

– Omiljeni skladatelj i dalje je Cole Porter?

– Naravno, iako ima puno velikih skladatelja. Ipak, volio bih jednom snimiti album samo s Porterovim skladbama.

– Zašto živite baš u Italiji? Negdje sam pročitala da ste talijanskog podrijetla.

– Rodio sam se negdje na sjeveroistoku Jugoslavije. Moje pravo prezime je Schwaller, nikada ga nisam promijenio, još uvijek se tako prezivam. Nino Kosta je, jadan, fantomski lik. Schwalleri su njemačka porodica iz Trsta, tipično austrougarski raštrkana, moj djed je prije Prvog svjetskog rata kao poštar raspoređen u gradić Đakovo. Stare veze nisu nestale ni nakon toliko godina, nedavno sam posjetio pratetku koja je čitav život proživjela u Trstu i još se sjeća mog djeda. Nije znala da sam ratno siroče, da su moji roditelji poginuli u savezničkom bombardiranju 1944. Prvi susjedi mog strica Duleta Schwallera bila su Bjondići, hrvatska obitelj, kad je stric umro, oni su me praktički usvojili.

– Dobro, jesu li Schwalleri bili poštari ili vojnici?

– Ne, ne, Bjondići su bili vojnici, Schwalleri poštari. Bio sam dijete Đuke i Jane Bjondić baš kao što su to bila i njihova prava djeca Veno, Lacika i Ilonka. Čak sam i razmišljao da promijenim prezime, ali nisam jer mi je bilo smiješno da se prezivam Schwaller.

– Smiješno?

– Smiješno ili žalosno. Teško je to reći ili još bolje prevesti, schwaller je pomalo pogrdan, kolokvijalan izraz za mušku osobu koja ima uspjeha kod žena u mladosti. Nažalost, on je pomalo površan ljubavnik, pa kasnije schwallera nitko ne shvaća ozbiljno niti želi s njim imati neke veze. On je svačija loša savjest, samotno biće koje živi od uspomena i pjesama Colea Portera.

– Sjećate li se uopće djetinjstva? Ima li taj vaš zavičaj neko ime?

– Moj zavičaj se zove Slavonija, ne Slovenija – Nino palcem pokazuje negdje daleko prema Alpama. – Sjećam se blagog i pitomog ljeta u gradu koje je najavljivalo neki novi divan život koji nikada nije došao. S gradskih trgova je plovila muzika. Jednom sam čuo kako netko miluje žice na gitari na klupi ispred katedrale, melodiju još pamtim iako je više nikada nisam čuo. Postoji točka do koje se moje sjećanje rasprostire, a to je željeznička stanica. Posve se jasno vidim u ženskom naručju, još sam dovoljno malen da me se može držati u naručju, ali ta žena u mom sjećanju nema lice. Jedan je šinobus upravo napustio stanicu i ja sam siguran da su moji roditelji u tom vlaku, iako je onaj, raniji trenutak, kad su oni ušli u šinobus, nepovratno izbrisan. Nikada nisam uspio dozvati njihova lica koliko god da sam se trudio, na početku je samo šinobus koji sporo odlazi. Sjećanje je stvarno psina koja se izvali gdje poželi.

– Roditelja se, dakle, ne sjećate?

– Ponekad mi se učini da mi se smješkaju i miluju me po obrazima i tepaju “mali moj, mali moj”, ja već širim ruke, samo što ih nisam dotaknuo, ali oni izmiču kao duhovi.

– A rat?

– Rat je također izbrisan iz sjećanja, ne pamtim pucnjeve ili bombardiranja, sve je to katapultirano i nestalo zauvijek ako je ikada postojalo. Nešto uvijek ipak ostane, pamtim kako sjedim sa ženom bez lica na zelenom otomanu u kuhinji. Možda smo na tom otomanu prosjedili cijeli rat. Pitam se tko bi ta žena mogla biti? Možda mama. Ali tko su onda ljudi iz šinobusa?

– Negdje sam pročitala da ste živjeli u internatu.

– To je bio internat u Osijeku, u Radićevoj ulici broj 6, tamo sam išao u školu. To je bio svijet skučenih sobica i prljavih zidova, jedan svijet po definiciji bezimen, koji se širio preko školskih dvorišta, kuća, ulica i parkova. Sjećam se školskih hodnika, spavaonica i učionica, u secesijskoj zgradi, koja je s teretom pitomaca, čuvara, intendanta, kuhara plovila prema nepoznatom odredištu.

– Tamo ste se prvi put susreli s glazbom?

– Klavir u školskoj čitaonici za mene je bio svjetsko čudo. Šepava Ruskinja Reza, mušičava baba sklona tumaranju školskom zgradom, ulovila me kako dodirujem tipke na klaviru. Prve note sam odsvirao pred tom Rezom, šiljatom poput šibe i šutljivom poput ribe, možda čak i strahujući od kazne. Poduke sam usvajao lako, dok je ona fiksirala svjetlosne šare na parketu. Nikada mi nije govorila da se moram truditi i biti uspješan, nije se čudila kad sam joj rekao da mrzim vježbanje. Nijedna emocija nije se vidjela na njezinu licu ni onog dana kad je progovorila. To je bio manje govor, a više ispaljivanje riječi, što završava iznenada kako je i započelo – govorila je o kompozitorima, muzičkim epohama, stilovima i instrumentima. Kasnije smo zajedno slušali muziku, što je bilo lijepo, iako u toj muzici nisam uživao onoliko koliko je ona to možda željela.

– A poslije?

– Pravi muzički odgoj nismo imali sve dok se nije pojavio mršav i mladolik tip, bradat, kovrčav i nasmiješen. U učionicu je ušao s prastarom gitarom u ruci, vedar kao vedar dan. Predstavio nam se kao na audiciji, njegovo ime i prezime je Pavo Halbauer, predavat će nam likovni i glazbeni. Taj se još manje osvrtao na moje vježbanje, o muzici je govorio manje od Reze, ništa o ratu i sličnim temama. Ono o čemu je govorio bila je njegova sestra Jela, trgovkinja u prodavaonici kolonijalne robe u Donjem gradu. Ta je Jela, izgleda, bila neko svjetsko čudo, rekao sam da je želim upoznati tek da ga ne razočaram. Svejedno sam bio iznenađen kad je osvanuo u internatu u tako sjajnom plavom odijelu da sam morao odjenuti svoju jedinu bijelu košulju. Na tramvajskoj stanici dočekala nas je skupina ljudi u svečanim odijelima. Danas je nedjelja, a nedjeljom ujutro ljudi posjećuju bolnice, rekao mi je. Pitao sam ga idemo li i mi u bolnicu, a on je rekao da ne idemo. U tramvaju su nas pogledavali kao da smo otac i sin. Svi putnici su izašli na tramvajskoj stanici preko puta bolnice, osim nas i piljarica, koje su izlazile na sljedećoj. Naše putovanje je završilo tek na okretištu, na samom kraj svijeta, učinilo mi se, tamo se širila beskonačna tratina, samo je jedna uska asfaltirana stazica vijugala unatrag prema kućicama, pokraj groblja i goleme narančaste crkve, ispred koje se Pavo brzo prekrižio. Nisam imao pojma što se događa ni kamo zapravo idemo i postoji li taj Jela uopće sve dok nismo izbili na trg s birtijom, crkvicom, trgovinom i crnokosom snenom djevojkom. Ta djevojka, koju je Pavo grlio, bila je najljepša djevojka koju sam ikada vidio! Još joj u mislima zapjevam neku pjesmu Colea Portera. Posjeli su me između tkanina s Dalekog istoka, kašeta s nepoznatim voćem i tamnom tekućinom u dubokim teglama. Pavo i njegova sestra, ako mu je to bila uopće sestra, nekamo su nestali. Sjećam se kako sam tog ljetnog popodneva slušao muziku s radioprijemnika i kako su se te pjesme natakale u meni sve dok se nešto unutra nije zakotrljalo, sve dok nisam čuo vlastiti glas i vidio kako Pavo utrčava crven kao riba i dere se da li ja to pjevam, a ja pjevam i dalje, moj se glas već miluje s njezinim tamnim očima, pjevam aromama i totemima, dok se Pavini prsti vješto ljube s vratom gitare, pjevam smjelije i moj glas je već na maketi pacifičkog broda u boci i Jelinoj raskopčanoj košulji ispod broda. Mislim da jedan dječak još pjeva u podrumu dućana s kolonijalnom robom.

– Akademiju ste upisali u Zagrebu?

– Još pamtim buket tračnica koji me dočekao na zagrebačkom kolodvoru. Doputovao sam kao pravi provincijalac prvim jutarnjim vlakom. Sunčane zrake milovale su me u kupeu, nikako nisam uspijevao ni zaspati ni probuditi se, otvorio bih oči svaki put kad bi neki putnik ušao i odmah ih zatvorio. Sjećam se kako su oblaci plovili iznad drvoreda u Praškoj i kako je zrak napeto titrao oko električnih vodova. Želio sam što prije pronaći đački dom, Pavo Halbauer mi je rekao što prvo trebam uraditi u Zagrebu – na planu grada lako sam pronašao Tomislavov trg, Prašku ulica, Zrinjevac… pa onda desno. Moja sobica je bila uska kao kutijica šibica: uguraš dva kreveta, stolicu, ormarić i kraj. Bacio sam se na krevet ispod otvorenog prozora, vani je jedan plavi tramvaj pjevao pjesmu grada. Dugo sam lebdio u limbu između različitih stvarnosti, svjestan zvukova s ulice, sve dok neki ton violine nije poremetio krhku ravnotežu; više nisam znao što sanjam a što ne sanjam, sve dok se jedno nasmiješeno žensko lice – koje mi se učinilo poznatim – nije priljubilo uz moje. Puhnuo sam u te obraščiće i velike krupne usnice, a ona je rekla “Živ je” i hitro ustala. Vidim onda i drugu figuru, dječačku, koja solira na violini, oba lica se i dalje smješkaju, jedno me pita jesam li i ja kandidat za Akademiju.
– Kandidat – kažem i neki novi svijet se malo približio.
– Ove sobe su rezervirane samo za sigurne kandidate – veli drugo lice.
– Dobro, čovječe, što se samo izležavaš! Idemo! Zagreb nas zove!
I krenuo sam za njima kao u bajci: bio sam naravno stipendist Akademije; jutros sam kupio kartu za vlak; ovo je studentski dom; ime majstora na violini je Ivo Olenjuk, djevojčica sa obraščićima je Ilonka Bjondićeva. Otkud ona ovdje? U Đakovu sam je rijetko viđao, jer su je Bjondići držali u Petrijevicima kod rodbine. Ivo mi je rekao da je on Osječanin i da to nije sve, da smo svi pohađali školu “Franjo Kuhač”, ona mi sramežljivo govori da uporno vježba na klaviru jer nju još nisu primili, da pohađa satove baleta, živi u Nazorovoj ulici i da me pamti iz djetinjstva. Ja slabo pamtim, jer nikada nisam bio mlad, sjetit ću je se u dalekoj budućnosti, jednom kad postanem mlad. Te večeri prvi puta sam vidio varijetee, kabaree i noćne klubove, život za koja nisam ni pomišljao da postoji. Plovili smo na pjenušavoj kresti vala prema muzici i plesu, grad je bio velika asfaltna harmonika koja je ispuštala muziku iz haustora, šahtova i skladišta, jedan je nevidljivi orkestar zasvirao nježnu melodiju. Kad smo se vraćali u đački dom, u mojoj glavi su bubnjali ritmovi i vatrene melodije, zemlja pod nogama postajala teška i neravna. Nitko nije vidio ono što sam ja vidio, nitko nije osjećao on sam ja osjećao.

– U Zagrebu ste osnovali i prvi džez sastav.

– Orkestar Hot Night Club osnovan je prije nego što smo krenuli na predavanja. Ivo je već sve znao o mjuziklima, croonerima, džez i zabavnoj glazbi, nikada nisam uspio shvatiti kako mu je to uspjelo! Valentina Delača i Rikija Ladavca – studenti medicine s Kvarnera – kasniju ritam sekciju – upoznali smo u vrtnoj restauraciji Stari fijaker, popularnom okupljalištu nadriumjetnika, komičara, striptizeta, gutača vatre, patuljaka, hrvača i narkomana. Volio sam gledati nastupe hrvača crnaca, hrvača Kineza ili hrvača Japanaca, u tim mečevima uvijek sam navijao za Františeka Mrvu, golemog momka od stotinu pedeset kilograma, koji je sa žalosnim izrazom na licu tuširao suparnike. U Starom fijakeru Hot Night Club imao je poštenu konkurenciju. VIS Romantičari svirali su popularne filmske teme, VIS Bambinosi okretali red rumbe, red tanga, ali publika bi uvijek izabrala Hot Night Club. Ivo je pisao originalne aranžmane za nove hitove koje smo slušali na Radio Bejrutu, popularnost Hot Night Cluba rasla je strelovito, za samo par tjedana nastupali smo samostalno u najboljim lokalima i zarađivali više nego što smo se to usudili zamisliti. Ivo i ja smo svirali na instrumentima kao na mačetama, on bi lako odsvirao ono za što su meni trebali dani vježbanja, ali moj ton je bio originalniji, tražili smo u muzici nove izlaze, približavali se cilju ili udaljavali, borili s melodijom i aranžmanom sve dok nismo našli efektno rješenje. Ponekad bismo osnovnoj melodiji dodali poneki ton ili bismo oduzeli ili izvrnuli u iznenađujuću frazu, ponekad bismo dodavali odavno dovršene tonove, ponekad sve poremetili i krenuli ispočetka. Iz ovakvih dvoboja Ivo se vraćao još ropskijem vježbanju, kao boksač u ring s masnicom ispod vrata koja blista i blista. Hot Night Club je, naravno, svirao sve bolje. Ilonka je sjedila u prvom redu, ona je uvijek sjedila u prvom redu, i svaka odsvirana nota i svaki stih bio je odsviran njoj i samo njoj. Ni ja se nisam odvajao od instrumenta, odbacio sam i finu kožnu futrolu, mogao sam svirati samo ako bi se gitara u mojim rukama umirila kao ljubavnica u kolodvorskom motelu. Kako bih drukčije mogao opisati ono što sam osjećao?

– Ilonka je bila vaša prva ljubav?

– Uvijek bih iznenadio samog sebe kad bih pred Ilonkom počeo govoriti, govoriti i govoriti, ništa me nije moglo zaustaviti, tako sam govorio, a onda bih isto tako iznenada zašutio. Kako su duge bile te moje šutnje! Bojao sam se da ispadnem smiješan kad govorim, a još više kad šutim. Ona se uvijek samo smješkala i šutjela, ja sam govorio o našem djetinjstvu, opisivao parkove i rođake, katedralu i dvorište, a ona se smijala salvama mojih riječi i rečenica. Jednom smo plesali na terasi opatijskog hotela, nisam ni pomislio da zapravo ne znam plesati, nismo primijetili da nema orkestra, nije nam ni trebao, iako je terasa bila dovoljna za big band Glenna Millera. Iznad nas samo zvjezdano nebo i mi smo plesali kao nitko prije nas. Sjećam se da smo zajedno putovali u Opatiju na audiciji Hotela Kvarner za nove glazbenike, Ivo je ostao u Zagrebu pozavršavati neke poslove, tada još nismo znali da se Hot Night Club više nikada neće okupiti, stigli smo u Jugotonu još snimiti nekoliko pjesama koje su objavljene na jedinoj singl ploči. U Opatiji su nam se otvorila vrata jednog drugog vremena, sve se zbilo u trenu koji traje čitavu vječnost, susretali smo ležerne i nasmiješene ljude među slatkastim zgradama i elegantnim parkovima, knjige su se same listale u nama, još osjećam kako emocije titraju na notama: jedna je melodija pjevala o ljubavi koja neće nestati. S balkona smo vidjeli fantastičan novi svijet pravih saksofonista, trombonista, basista, trubača, turista i turistkinja, crnaca i bijelaca, žamor stranih jezika i mirisa, vodena ploha u elegantnom bazenu bila je kao ispeglana, deset stepenica niže more je bilo mirno kao ulje u boci, mi smo svirali u transu, svijet nas je zvao k sebi. Korepetitor mi je rekao kako je Liburnija big band napustio Ivo Robić, odlazi u Njemačku, želim li pjevati dok se uprava ne dogovori s Dragom Diklićem? Želim li? Želim, repertoar je sličan programu Hot Night Cluba, nastupio sam još iste večeri, terasa je bila prepuna, još više ih je bilo na okolnim zidovima, no ja sam zurio u tamnu pučinu, tražio sam među dalekim svjetlima njezin lik i pjevao. Nakon programa šetali smo neravnom stazom lungo marea, iznad nas su se nadvile crne borove grane, na jednoj uvučenoj plaži legli smo na pijesak, još odjeveni, čvrsto sam je zagrlio, sitna svjetla na drugoj strani obale bila su još udaljenija. Dogovorili smo se da zajedno otputujemo, te noći sam na hladnom krevetu zurio u nečitki mrak sve dok prve sive zrake nisu zaplesale. Tada sam posve jasno začuo nepoznatu melodiju, samo je jauknula poput gladne mačke, odakle li je samo došla? Shvatio sam kako je ujutro neću susresti na pristaništu, ali nisam imao izbora, ja sam morao ispuniti naš dogovor, kupio sam brodsku kartu i otplovio zauvijek.

(kraj 1. dijela)