10.12.2019. Booksa

‘Pravo na lijenost’ na BEK-u

Kao 23. ovogodiÅ”nji naslov, i ujedno zadnji u tekućem izdavačkom programu, DruÅ”tvo za promicanje književnosti na novim medijima objavilo je u okviru projekta Besplatne elektroničke knjige glasoviti manifest prve polovice 19. stoljeća ā€“ Pravo na lijenost francuskog revolucionarnog socijalista Paula Lafarguea, u prijevodu Đurđice Ercegovac.

Napisan je tijekom Lafargueova progonstva u Londonu 1880. godine, a konačni oblik je zadobio 1883. tijekom njegova utamničenja u pariÅ”kom zatvoru Sainte-PĆ©lagie. Lafargue polemizira s tadaÅ”njim suvremenim liberalnim, konzervativnim, krŔćanskim, pa čak i socijalističkim idejama o radu. Lafargueova kritika navedene ideje raskrinkava kao dogmatske i samim tim lažne, oslikavajući propadanje i porobljavanje ljudske egzistencije kad je se podredi “pravu na rad”, te dokazuje kako je lijenost, kao temelj dokolice, u kombinaciji s kreativnoŔću, važan izvor ljudskog napretka.

DanaÅ”nji čitatelj svakako može biti fasciniran činjenicom koliko danaÅ”nji radnici na razvijenom Zapadu uživaju u boljim radnim i životnim uvjetima, ali isto tako i zaprepaÅ”ten i zgrožen nevjerojatnim sličnostima u radnim i životnim uvjetima danaÅ”njih radnika u zemljama Trećeg svijeta i onih europskih s početka 19. stoljeća.

Vrijedi spomenuti i činjenicu da je Lafargue u zaključku svoje analize kapitalizma ranog 19. stoljeća istaknuo kako će se kapitalizam uruÅ”iti pod teretom vlastitih kontradikcija (prije svega: masovne proizvodnje i istodobno masovnog siromaÅ”tva, čija je kombinacija stvarala velike robne viÅ”kove i posljedično krize i recesije) ako ne stvori druÅ”tvo temeljeno na potroÅ”nji, upravo ono koje danas imamo i koje polako, ali nezaustavljivo gura svijet preko ruba održivosti, prijeteći da ozbiljno naruÅ”i nastanjivost samog planeta.

Paul Lafargue rođen je na Kubi 1842. godine. Od njegovih četvoro djedova i baka samo je jedan bio Francuz krŔćanin ā€“ jedna baka je bila Indijanka s Jamajke, a druga mulatkinja izbjegla sa Haitija, dok je majčin otac bio francuski Židov. Lafargue je volio govoriti: “Krv triju potlačenih rasa teče mojim venama.” Kao student medicine u Parizu bio je pod utjecajem Pierre Josepha Proudhona, patrijarha francuskog anarhizma, no nije mu trebalo dugo da odbaci prudonizam u korist uzbudljivijih i radikalnijih ideja Karla Marxa. Godine 1865. nakon sudjelovanja na Internacionalnom kongresu studenata, Lafargueu je bio zabranjen pristup na sve fakultete u Francuskoj pa je otiÅ”ao u London. Kao čest posjetitelj Marxovog doma upoznao je njegovu drugu kćer Lauru s kojom se oženio 1868. godine.

Kao član Vrhovnog vijeća Prve Internacionale postavljen je za dopisnog sekretara za Å panjolsku. U Å panjolskoj nije ostvario značajne rezultate zbog jakog utjecaja anarhizma, dok je Lafargue predstavljao marksističku struju. Lafargueovo protivljenje anarhizmu postalo je opće poznato nakon Å”to je napisao nekoliko kritika Bakunjina. Serijom tih članaka započela je njegova karijera političkog novinara.

Između 1873. i 1882. Lafargue je živio u Londonu. Izbjegavao je baviti se medicinom u koju je izgubio vjeru. Otvorio je fotolitografsku radionicu, no oskudan prihod prisilio ga je da traži novčanu pomoć od Engelsa čija je obitelj imala suvlasniÅ”tvo u tekstilnoj kompaniji Baumwollspinnerei Ermen&Engels. Zahvaljujući Engelsu stupa u kontakt s francuskim radničkim pokretom.

Od 1880. godine ponovo radi kao urednik časopisa Lā€™EgalitĆ© i iste godine u toj publikaciji počinje objavljivati prvu verziju Prava na lijenost. 1882. godine počinje raditi za osiguravajuću tvrtku koja mu je omogućila da se preseli u Pariz i viÅ”e se uključi u francuski socijalistički pokret. Zajedno s Julesom Guesdeom i Gabrielom Devilleom počinje upravljati aktivnostima novoosnovane Francuske radničke partije (Parti Ouvrier FranƧais; POF). Od tada do svoje smrti Lafargue je ostao najcjenjeniji teoretičar POF-a, ne samo Å”ireći marksističku doktrinu, već također dodajući svoje vlastite ideje. Također je sudjelovao u javnim aktivnostima poput Å”trajkova i izbora i bio zatvaran nekoliko puta. 1891. godine, unatoč tome Å”to je bio u policijskom pritvoru, izabran je u Francuski parlament za grad Lille, postavÅ”i tako prvi francuski socijalist na tom položaju.

Godine 1911. u dobi od sedamdeset godina, Lafargue i njegova supruga Laura zajedno su izvrŔili samoubojstvo. U poruci koju je ostavio Lafargue je to objasnio ovako:

“Zdrava uma i tijela, ubijam se prije no Å”to nastupi neumoljiva starost koja me postepeno liÅ”ava jednog po jednog zadovoljstva i radosti postojanja i crpi moju fizičku i intelektualnu snagu, paralizira moju energiju, slama moju volju i pretvara me u teret sebi i drugima.”

Njihovom pogrebu prisustvovalo je dvadeset tisuća ljudi, a revolucionari diljem svijeta odali su im počast. Najpoznatiji socijalisti osuđivali su njegovu odluku javno i privatno; samo njih nekoliko, među kojima i Anselmo Lorenzo, njegov glavni politički suparnik u vrijeme Å”panjolskog razdoblja, prihvatili su njegovu odluku s razumijevanjem.

 

https://booksa.hr/vijesti/vijesti/pravo-na-lijenost-na-bek-u