biba posavec | Branko Maleš

RUČAK

dugo dugo smo se
namještali za
stolom
ručak se hladio
već je počeo snijeg
a ja nisam znao
jesam li prebrzo
presporo
progutao taj kuhani
pečeni svijet iz
velike žlice viljuške
a bio je tu i neki
sjajni nož
koji je molim te
kružio
između vrlo opreznih
ratnika
koji su svi iskočili iz
dvoje ljudi
pa su se dobro poznavali
a zvali različitim
imenima
što me zapravo
muči!
kad sam prolio prvu
čašu
svi su znali da može
nešto početi!
prolijevali smo prolijevali
dugo dugo!
i pjevali nešto tužno
i prvi put
ali svi smo znali riječi!
još smo onda isplanirali
jednu kišu i jedan
rat
pa smo se brzo digli
od stola
na kojemu je bila hrpa
snijega prava
zima
i otišli različitih imena
u razne šatore
na kojima su živjele
razne
samo naše
životinje
koje govore tvojim jezikom
preciznije
od mame koja je sjajna
stvar
i koja već dugo ima
naočale!
ne znam!
ali podijelit ću rukom
golemi sendvič
u kojemu se zeleni
zelena salata
i kad ti to svečano predam
na lokalnom izletu koji
sav pršti
oženit ćemo se!
odletjeti na onaj otok
koji se ne smije izgovoriti
jer se ljudi jako krade!
ti ćeš biti kraljica jer je to
lako
a ja – palma!
polij me! liži! šapći!
pljuni!
o rodit ću ja iznenada
jednu sreću!
jedan kokos!
sunce već sve zna!