biba posavec | Branko Maleš

x x x

sjela sam na dečka!
aaauuuurrrgh!
rekla sam mu
visoka sam gadna zastava
mala i debela, zelena
i zlatna kao što je
sunce kad mu gladni kisik
iz non-stop srca popije svu
naštrebanu ljubomoru
a zelena sam ah kao
truba zelene slikareve boje u
slatkom opojnom svečanom džepu
voćarne i džepiću njenih
2002 ose!
a debela sam jebate kao
malo i debelo zajedno u dlakavim
ustima, i u zbroju, odakle nema
više natrag u sitniš a i naprijed
stoji kao i natrag: tužno i slasno
gadno masno gusto strašno ali
konačno u nekoj ševi koja nema
svrhe
a gadna sam čovječe ko lijepa visoka
kao zelena zlatna i vlažna
pomnožena s hrvatom
iz mirlović-zagore koji u
telefonu hladi sjećanje na
maleš pleme!
sjela sam na dečka!
aiiiggrrrsskvjaaaa!
sa samog zapovjednog mosta
rekla sam mu
plovi tamo gdje je
plavo plavina plavac
zakon i bog bajama
a sunce – prženi dekret
kojim se briše
tupost sreće
plovi! i daj mi
pička mu materina
malo tog mora što
ljulja ziba liže i štipa!
ja sam čudo!
i baš me briga!
hoćemo li?