Kako svezati cipele | Nikola Petković

Tada, kada zašuti, uvući ću se u njegov krevet i početi brzo govoriti. Pratiti mu uzdisaje i izdisaje i sjetiti se one: oni još uvijek mogu čuti. Pazite što govorite oko umirućih, kažu doktori, sluh posljednji odlazi. Kako to znaju, kad svega što se dotaknu umre? A to boli nas koji ne poznajemo redoslijed umirućih ušiju. Posebno boli kad umre netko tvoj. Otac, recimo. Rekli im mrtvi? Doktori vole znati. A ja ću se ipak njemu uvući u krevet. I sve dok bude disao, pričat ću mu. Reći ću mu sve što sam mu želio reći, sve što sam mu mogao reći, sve što sam mu trebao reći, sve što sam mu, kao sin ocu, morao reći, sve što sam se, umoran od neslušanja, prestao nadati da mogu ponoviti, sve dok ne kapne od mojih riječi, od slova koja ću mu, kao proktolog što uvlači svakuda prst, utisnuti u mrtve uši.