Kako svezati cipele | Nikola Petković

Ne vjerujemo u Boga. Pišemo ga s velikim B samo zato što ga tako pišu i u novinama. I to tek od devedesetih. Ne vjerujemo da ideš ikamo osim u ništa. A tamo se više ne čita. Tamo se ne radi ništa. Tamo se nema ničega. Tamo se nije. Ako se tamo nije, onda ni tebe neće biti tamo. A možda te ipak spasim. Jezikom. Mojim. Riječima od kojih si cijeli život bježao. Pa te napišem i dam te drugima.

Kao što si ti meni poklanjao stvari i odmah ih uzimao sebi. Jedan tranzistor. Jedan fotoaparat. Još kad su te naprave imale kožne futrole. To je bilo ovako. Ja bih došao k tebi, ti bi mi ponosno pokazao kako na nutrini kože piše: Nikici za… ne sjećam se točno koji po redu rođendan. Tu bi kožu zatvorio i poklon vratio na policu. Da postane moj kad za to dođe vrijeme. Jednom je, a i za to su bili krivi pokloni, baš to vrijeme koje sam čekao da prođe, za nas dvojicu stalo. Za moja dva rođendana, na prvoj stranici poklonjene knjige, napisao si: “Nikici za 10. rođendan”. Te sam knjige smio odnijeti kući. Valjda zato jer nisam trebao čekati za to pravo vrijeme. Jer je njima, kao i meni, na neko vrijeme, vrijeme stalo.

Tako sam odlučio. Napisat ću tebe i dati svima da te nose kući. Da bi to smjeli učiniti, vrijeme će trebati stati.