Kako svezati cipele | Nikola Petković
Priča liječnica o kolegama. O svakome ima mišljenje. Priča o filozofiji, jer to je moja struka. Govori mi kako je nevjerojatno to da sam ja koji sam bik, a u podznaku lav, umjetnik, jer da je to i ona, ali da nije umjetnica. Priča o svemu samo ne o liječenju. Niti o lijeku. Tata sjedi s lijeve strane stola, bez riječi. Osjećam nelagodu jer se njemu nitko ne obraća. A volio bi čuti riječ-dvije o bolesti. O tome kako mu je i kako će mu biti. Nikada nije bio u ovoj situaciji. S uznapredovalim karcinomom, jetre izrešetane metastazama. Ali o njemu se i ne priča. Priča se o horoskopu. I meni. Godište sam njezina muža, ponavlja. Pokušavam se našaliti. Razmišljam o prijatelju, doktoru D., kojega “branim” govoreći kako je njegov optimizam stvar naše generacije: generacije kojoj su dva sustava, prvi u ime klase, drugi u ime nacije, pokušala oteti dostojanstvo i ugroziti živote. U tome, zasada, nisu uspjeli. A što ako nas je baš optimizam održao? Što živima, što sretnima. U parametrima života, i sreće, naravno. Ne, uporna je, nju nervira optimizam. Budući da će u ponedjeljak ujutro venama mojega oca početi kolati tri preparata koja će baš ona odrediti i za nas imenovati, popuštam i biram sigurnost ljupkosti i socijalne submisivnosti.
Ma, imate vi pravo, govorim joj, poznata vam je razlika između optimista i pesimista, pitam. Ono s dvije čaše, jednom punom, jednom praznom, dopola, mislite.
Ne, ono da je pesimist optimist koji je bolje informiran.
Smijemo se. S ocem i dalje nitko ne razgovara.
S ocem nitko ne razgovara. Sjedi s lijeve strane stola i šuti.
Sluša. U kutu oka vidim da prati moje riječi. Reagira, uglavnom smiješkom. Patrijarh sluša, čudi se ono nikad odraslo dijete u meni. Onaj ja koji bi toliko htio da ga otac upozna. Onaj ja koji je sada velik, i kojemu, tako velikom, otac više ne treba. Govorim. Iz mene izlaze godine obrazovanja, iskustva, priče koje sam sa sobom donio iz svijeta. Sluša me sestra, liječnica onoliko koliko sebi smije dopustiti, sluša me i tata. Prvi put. Šuti i sluša. Ne želim to. Ne želim da ovo bude jedini način da me upozna. Da me počne upoznavati. Sada, kad nam je ostalo malo vremena za priču. Ne treba sad počinjati! Što ako mi se dopadne? Pa mi počne nedostajati? Što ako nam se dopadne? Pa nam počnemo nedostajati? To, govori pesimist u meni, nije u redu. Optimist odgovara: bolje sada nego nikada. Barem na trenutak da zaživi u meni otac kakvog sam cijeli život sanjao i čekao. Tata koji sluša sina kako priča. Tata koji pita kako si? Gdje i od čega živiš? Bojiš li se čega? Voliš li me? Možda imamo vremena. Upoznati se kroz bolest koja će ga smekšati. Kroz bolest koja će ga promijeniti. Bolest koju, iako su je mnogi pobijedili, nitko nikada nije u potpunosti nadživio. Barem ne onakvim životom kakvim ju je, nepozvanu, u život primio.
