Kako svezati cipele | Nikola Petković

U Trstu sam proveo noć nakon desetak godina. Spavam u hotelu Pošta. Tu su, osamdesetih, spavali potplaćeni hrvatski pisci. Danas je taj hotel obnovljen. Hrvatski pisci uglavnom ne bi si mogli priuštiti luksuz obnovljenog hiper-urbanog “microtela”.

Poštu mi je prvi spomenuo Nelko Fabrio. Krajem osamdesetih. Trebalo mi je prenoćište za vrijeme simpozija. Sjećam se, izvještavao sam s književno-prevoditeljskog susreta s Umbertom Ecom i Claudiom Magrisom. Za Stojedinicu. Dnevnica nije bilo. Onda Pošta, rekao je Fabrio. Danas je on u Rijeci, a ja u Trstu. On je eksponat na simpoziju o njegovu radu. U čast sedamdesetog rođendana kojega hrvatska kultura, očito zahvalna rijetkim bardovima, slavi cijelu godinu. Toliko ponovljeno puta da me je moje četverogodišnje dijete pitalo: A koliko puta je njemu rođendan? Kao kada je umro papa. Tinu su bile skoro dvije, a CNN je svakih pola sata ponavljao vijest o smrti Ivana Pavla II. Očiju zalijepljenih za ekran, Tin je ponavljao: Papa opet umjo…

Ja sam no per forza dunque, nella terra di nessuno… kako je to, čekajući vlak za Trst, u romanu Vježbanje života, rekla jedna mlada žena, ezulka. Razmišljam o Nelku i Claudiu: dva svjedoka granice. S ove napuštene tramvajske stanice na početku Vie Carducci čini mi se da su se međusobno ukrižali. A ja? Bio ja tu ili tamo, sve manje znam kako se odvojiti? Može li se to? Treba li se odvajati?

Jer, i tata je na putu s onu stranu granice. A ja sam tu. I načas mislim da sam Emilija. Kao i ona, papirnat i malo od olova. S ovu ili s onu stranu meje, frontjere, granice… možda je bolje zasada biti Emilija.

Ali, ako je tomu stvarno tako, zašto ovu ulicu, slike trojice očeva, zašto sve to ne mogu, barem načas, vidjeti njezinim očima?