Kako svezati cipele | Nikola Petković

U Pošti sam posljednji put spavao sredinom devedesetih. U izgnan stvu koje sam sâm sebi nametnuo. Otišao sam. Preduhitrio sam sugestiju koje sam se pribojavao. Negdje u Americi, LA, Chicago, ne sjećam se točno, upoznao sam mladog intelektualca koji je organizirao panel-raspravu na temu samoizgona – self-exile. Mislim da je tema bila: No one will kick me out – I’m leaving! Zamolio me je da sudjelujem. Ne, rekao sam, to sam učinio i mislim da o tome ne priliči pričati. To bi uključilo i kritiku Hrvatske. To nikada nisam htio raditi izvan njezinih granica. To radim samo u Hrvatskoj. Iz ljubavi, naravno. No, tu je ljubav zaljubljenima u grbove i krpe teško posredovati. Ipak, ne umara. Još ne.

Otišao sam da bih shvatio na koji način netko tko preduhitri izgon iz domovine, doma, kulture, zemlje, može za sebe zadržati prostor slobode. Egzil je gori od smrti, vjerovao je Edward Said. Ali, samoubojstvo je, odnekud šapuće Jean-Paul Sartre, ipak pitanje izbora: ultimativni čin slobode. Ako je tako, tada je samoizgon još hrabriji čin. Gori od smrti, najvjerojatnije zato što otvara iskustvo dobrovoljnog egzila o kojemu, za razliku od iskustva smrti o kojemu želiš a ne možeš pričati, možeš a ne želiš pričati.