Kako svezati cipele | Nikola Petković

Domovina, kada nisi u njoj, a nisi besposlen, javlja se u neverbalnom: u zvucima ubrzanog bȉla koje domoroci ne čuju, u nepotrebnom ponavljanju riječi koje urođenici smatraju tvojim nesnalaženjem u jeziku, u prisilnim radnjama dok te aboridžini gledaju kao nekoga kome treba pomoć, u poštapalicama koje nerviraju i one koji se s tobom jednokratno susretnu – saobraćajce, bankovne činovnike, pisare iz poreznog ureda, carinike – u kuckanju jagodicama prstiju o stol, griženju noktiju; u tjeranju najbližih od sebe s argumentom: Šta, jebala bi se, a kod mene doma ljudi ginu… Sve to je zato jer povijest, osobna povijest skrivena u sjećanju, zaštićena, poklopljena i, tako skrivena, nalazi načina kako u tijelu upisati činjenicu koja upozorava na to da ne postoji logičan, prirodan, miran i sretan svršetak. On gotovo nikad ne proizlazi iz njemu prethodećih radnji. Sâm je za sebe, nije dio procesa i uvijek je stvaran. A stvarnosti, nije nas jednom u to uvjerila, ne treba logiku. Logika je protetika nas pozemljara.

Bez obzira na nemogućnost sjećanja, danas idem raditi. Mogu ja to. Doktorat i doktorand. Iako, ne bih se smio opustiti, jer, otac mi je u predgrađu Ljubljane, držeći u ruci čašu vina, lijepo rekao: Sine, zapamti, fakultet može završit svaka iole uporna budala. Čovjek se rađa. Evo, živio ti meni i taj tvoj doktorat!

Danas smo nas dvojica kolege. Ne tata i ja. Claudio i ja. On, moja tema. A ja sam, baš kao prije točno dvadeset godina, kada mi je u foajeu zagrebačkog hotela Palace, pisao posvetu na hrvatski prijevod Dunava, njegov mlađi suputnik. Ovoga puta ne više Podunavljem. Sada na njegovom najnovijem putu. Na Goli Otok doduše, no… takva su bila vremena.

Claudio i ja danas se oko mnogo čega slažemo. Govorimo kao da govorimo u glas. Oči studenata podsjećaju me na vlastite, ali one prije rata. Iz vremena kada sam se prema Claudiu odnosio ne kao suputnik, nego kao dijete. Dijete je preživjelo.

Vidite, isplati se preživjeti.