Kako svezati cipele | Nikola Petković

Danas je bio na kemoterapiji. Prekjučer je nazvao brat i pitao me jesam li razgovarao s liječnicom. Ne, rekao sam. A jesam li trebao? Ne znam. Nitko mi nije rekao da trebam. Tata, kaže brat, tata je rekao da si mu rekao da ćeš je nazvati. Ne sjećam se. Nisam, sada se sjećam. Tata je očito bolje. Opet živi svoju interpretaciju zbilje. Opet konfabulira. Ako se oporavi, najebali smo. Opet sve po starom. Ako ozdravi, spjevat ću mu pjesmu. Ako umre neću, jer to ne znam – ne znam zašto bih, ionako ništa što sam napravio nije nikad uzimao za ozbiljno. Tako ni pjesme. Zato se, pišući mu, jedino mogu i smijem zajebavati. Evo te koju ću mu zapjevati ako se izvuče. S metastazama na jetri, male su šanse da itko ovo ikad izvede. Nekidan je jedan doktor na televiziji, isto pjesnik, rekao kako slučajevi poput tate preživljavaju u pet posto slučajeva. Nije baš da ih nema, ali nije ni da stvaraju gužvu. Za razliku od onih devedeset pet posto.

Kad je najteže, govorio je tatin heroj, pjesma:

I u Bakru, na Sušaku, na Trsatu i Vežici
Živio sam, dis’o ja
U životu i disanju, ko mladunče pri sisanju,
Kvasila me rakijaaaaaaaaaaaa
Godine su prošle tečno, sa rakijom nikad niječno
Dan sam svaki proš’o ja
A sada smo u životu, ko bulimik u kondotu,
Ostali tek rak i jaaaaaaaaaaaaaa

Otpjevao sam pjesmu ženi. Idiote, rekla je. Nećeš valjda.