Kako svezati cipele | Nikola Petković

Tatina žena otišla je u apoteku. Po flastere s opijatima. Poput duha prošla je kroz kapiju kuće u koju su se uselili onda kad nisam znao gdje mi je tata. Ne ono prvi put kad je ostavio mamu. Kad je s bijelim fićom otišao unatrag. Da nam svima bude bolje, jer tako to više nije išlo. Nego kao sada otkako je tu, blizu vatrogasnog doma, a njegova žena, ova što sad ide u apoteku, ima problema s kičmom. Od prije. Kad je radila kao spikerica u robnoj kući. U samoupravnom socijalizmu. Zato je u penziji. Zato danas teže hoda. Zbog kičme. Ne zbog penzije. Zaključala nas je u kuću.

Sjedim na tatinom krevetu. On spava. Svako malo zastenje. Lijevom rukom pokazuje na suprotni kut sobe. Tu je, tu je, majku mu jebem, iz sobe mi ne izlazi. Vidi ga kakav je, jebo mater svoju, sav se stiso onako mršav… jede l taj išta pobogu sine… Tata ne jede. U kutu sobe nema nikoga. Tata je odlučio bol zamijeniti halucinacijama. Flaster lijepimo svaki treći dan. Dok su ga rastakali bolovi, molio me je da ništa na njega ne stavljam. Ništa po čemu bi manje boljelo. Želim biti hrabar, ponavljao je, umrijeti ko muškarac.

Kada mu je kroz pelene počela curiti nekakva smeđa sluz, mokraća, ono što tijelo iz sebe izbacuje čisteć se od otrova kemoterapije, sjetio sam se naše pridjelske kamaraderije u nevolji bešike. Tada su nam mjehuri bili puni. Nismo imali zahod. Sada je njegov mjehur pun užasa i znakova skore smrti. Zahod je iza ugla. Suprotnog od onoga u kojem se nastanio tatin žgoljo. On više ne može do zahoda. Gleda me sitnim, prokrvljenim očima iz kojih čitam stid. Niz vanjski rub lijevog oka na vodom rashlađen ručnik kojim je prekrio jastučnicu klizi suza.