Kako svezati cipele | Nikola Petković

Sve do neke šesnaeste tražio sam riječi. Tada sam počeo pisati poeziju. Ako znaš kako to raditi, za to riječi nisu potrebne. Pisati poeziju tada, to ne čudi. Tih sedamdesetih svi šesnaestogodišnjaci pisali su poeziju. Ja sam je nastavio pisati i danas. Tada, bilo mi je šesnaest. Nidžo, ako bi ovu jebavo nemoj da bi joj reko da pišeš poeziju… to ti je kod nas ko da si peder, nemoj da si lud, jebem ti iboga, uputio me bratić u tajne zavođenja na plesu kojega su u Bosni te večeri zvali igranka. Jebo sebe ako ćeš nastih unas kite smočit.

Tata i ja otišli smo u Bosnu. On je otišao ranije, a ja sam ostao kod rođaka. Njoj je bilo devetnaest, rekla mi je, onako, zaista u sijenu iza nekog zida, a kada sam joj rekao, nenaučen na druge riječi u potrazi za riječima kojima bih joj se za tu večer najavio pa neka me pusti da joj se približim, blizu, tamo gdje se osjeti dah, kad sam joj rekao da pišem poeziju, ono ko pjesme, rekla je, znaš se ljubit?