Kako svezati cipele | Nikola Petković

Tatino se tijelo trese. Lijeva ruka nešto uklanja s ramena. Nije valjda onaj žgoljavi sad tamo zasjeo. Sobu je oblijepila smrt. Jesmo li imali dosta vremena, pitam se, sjećajući se jedne scene iz jednog filma. Samo taj tata bio je mafijaški kâpo. I to onaj glavni. Svima njima šef. Moj tata to nikada nije htio biti. Kâpo. A svima njima šef, e to da. Itekako. Samo se nitko nije na to odazvao. Vrijeme. Možda smo cijelo vrijeme mislili da ga imamo, da ćemo ga imati, da će se ono za nas osloboditi kad za to dođe vrijeme. Možda je svatko od nas dvojice radio nešto svoje, čak i kad smo radili isto.

Godine 1985. izašla mi je prva knjiga pjesama. Tata je živio u Opatiji. Maršala Tita. Iako to, osim što označava dužinu glavne gradske ceste uz more, namjerniku ne govori ništa. Dovedi te tvoje geliptere što isto pišu te pizdarije koiti pa da proslavimo što ti je izišla knjiga.

Vila Esperia. Mi na terasi. Nas oko deset.

Sjećam se, igrali smo s Italijom. Vaterpolo. Samo što smo tada bili Jugoslavija pa se svatko na toj terasi na neki način osjećao kao da pripada, iz današnje perspektive gledano, jednoj velikoj i šarenoj zemlji. S jezicima kojih više nema i s jezikom koji je sada tri. Četiri, ako ubrojimo i tatin onda i uvijek kad je Crnogorac.

Televizor smo izvukli na terasu i navijali. Za Jugoslaviju, iako smo svi tu bili Hrvati, osim oca koji je postao Hrvatom kada je to značilo preživjeti za ljude koji nisu odmah bili Hrvati. Barem za one koji se, baš kao moj otac, nisu mogli snaći. Ne znam zašto, ali kadgod o njemu mislim kao o toplom ljudskom biću kojeg je snašla nesreća, govorim mu otac, a kad sam na njega ljut što nije spriječio moju nesreću, što me je, zašto to ne napisati rabeći njegovo oružje, rabeći riječi, riječima cipelario, tada mu kažem tata. Sve sam pomiješao. A lijepo mi je govorio kako sam zaništa.

Tata je izašao na terasu, od rakije, rubno upotrebljiv. Otvarao je usta, govorio je nešto. Jezik mu se oslanjao o donju vilicu kao majmun o stativu na tada popularnoj razglednici. U rukama je držao crni rokovnik. Hej, gelipteri, vikao je, čujte kako sam ja piso još u domu u Maglaju… Mi se nismo osvrtali. Oči su nam bile skroz na ekranu. Rezultat je bio negdje oko osam za jedne i za druge. Jebem vam oca očinjeg, vikao je otac kroz smijeh, čujte što sam napiso, ponavljao je. Dali smo gol. Nećete, nećete, vikao je tata, a čitate ove pizdarije što ih piše ovaj moj gelipter… Nastavljao se truditi pročitati neku od pjesama koje je pisao dok je učio za bravara i koje je, kao da ih se – baš kao i sebe – stidi, koricama zarobio u crni rokovnik, priručnu mušku bilježnicu samoupravnog socijalizma. Preklopni nakurnjak. Dali su gol. Jezik mu je, dok je čitao, padao, a terasom su se, poput kapi blatne kiše, tromo valjale riječi kao voda vodu prima, bedrima, u njima… Bila je riječ o nestanku između bedara neke učiteljice, ako se dobro sjećam, koju je dok je učio za bravara, skriven iza stabla, gledao kako, zadignute haljine, piša u Bosnu. Ili u neku drugu rijeku od vode, jedne od tatinih, za mene nepoznatih, planeta.

Dali smo gol i dobili ih. 10:9.

Zapravo, točan rezultat ne znam, ali sjećam se da je bilo 10:9.

Tata teško diše. Njegova je supruga u kuhinji. Uglavnom šuti, a ja znam da više ne zna što bi spremila za ručak. Tata više ne može jesti. Nekidan je, promijenivši boju u nemoguću, nekakva kašasta tvar rastočena kemijom i xelodama nagrizla njegovu pidžamu.

Jebo vaki život, vratio se otac kući u jeziku, tamo, na prag kuće koja mu, dok umire, visi ponad uzglavlja. Boli li te, pitam. A jašta da boli, vidi, sve iz mene curi, sav sam podmazan… Niko, ti se krećeš među tim piscima… a tu ima, otac hvata zrak pokretima očiju, a one se okreću ne obrubom horizonta nego vertikalom, kao kotači zabavnog parka… ima pedera… pa daj dovedi jednog da me naguzi ovako skliskog… pokušava me nasmijati.

Da mu kažem da ne znam nijednog pedera među našim poštenim piscima ne bi mi vjerovao. A da je to što ih nema jedna od izvornih tragedija domaće literature, još bi mi manje vjerovao.