Kako svezati cipele | Nikola Petković
Kako to pertle vežeš, jebemte zavrat, rekla je vadeći sijeno iz kose nakon nečega za što sam godinama uvjeravao gimnazijske kolege da je bila prava jebačina, kao u Dekameronu, za kojega smo mislili da je ime i da je najveći jebač i kojega je glumio Stevo Žigon. Sve je bilo tamo. Sijeno. Ona koja je bila starija i od koje se očekivalo da zna što radi i ja koji sam… Znam što sam… Jer rekla je, kad sam sjeo na vlak, bratu od tetke mi, koji se kod nas kaže bratić… jebo te onaj tvoj, ni stavt ga nezna, sama sam ga morala upičku trpat…
Kako je lijepo kada ti umire otac. Tada i ovako nešto možeš reći bez da se pitaš kakav ćeš dojam ostaviti na bilo koga. Kod njih, u Bosni, odakle je moj otac nekoliko godina prije mog rođenja, kao izviđač, došao u Bakar, i odakle je otišao u Rijeku, da bi, jednog od posljednih svejugoslavenskih ljeta, otišao na Lovćen gdje je, spuštavši se niz planinu, od Bosanca postao Crnogorac, korijenski, kao pravopis koji će, za koju godinu nakon tog spusta kod nas mnoge doći glave, tijela, govora i plača, kod njih, u Bosni, ovo možeš slobodno možeš reći smiješ. Ne znam zašto. Na bosanskom, dakle, trebao bih to reći ovako:
Kako je lijepo kada ti umire otac. Tada i jebo te onaj tvoj, ni stavt ga nezna, sama sam ga morala upičku trpat… smiješ reći bez da se pitaš kakav ćeš dojam ostaviti na bilo koga.
Na kraju opet nisam otišao s obitelji u Bosnu. Kao ni prije. Nikad, kako je to upamtio tata. Jednom ili dvaput, kako sam to upamtio ja.
Bolest nema najdraže. Ona je pravedna i lijepi se na sve nas. Nekad, baš kao i kod smrti, ne znam je li to jedna te ista koja se seli, ili svatko ima vlastitu svoju bolest, baš kao i smrt. Jedna takva bolest, baš prije puta u Bosnu, na trenutak, valjda da osnaži oca i osposobi ga za put, jer treba voziti sve do nje, izašavši iz dvorišta kuće kod vatrogasnog doma, prešavši Sušak i most na Rječini, uspentravši se Osječkom, došla je sve do nas, sobom oblijepila dom i rekla nam da mi nije na put. Otada s nama živi, mi pomalo putujemo, nekad idemo na put, a nekad pričekamo… pa odemo ili ne, a tata je taj put na put otišao sam.
Bio sam, vidio sam, i sada mogu otići, rekao je. Šteta što nisi bio sanama, rekao je, a u glasu mu se nastanilo razumijevanje. Bit će da se nismo na vrijeme predbilježili za dijeljenje sreće. S tugom smo nekako spretniji. Sagnuo sam se da mu vežem cipelu pred izlazak u dvorište. Sjeo je na stepenicu, nježno mi odmaknuo ruku i rekao: Jebo sebe, pa valjda pertlu znam svezat.
