Kako svezati cipele | Nikola Petković

Očevo lice sam posljednji put vidio kad su ga dvojica, pažljivo, jer nije im to prvi put, brzim rukama, ravnih leđa i svinutih koljena, ulagali u sivi plastični kontejner nalik onim prijenosnim spremištima što ih znalci, bez obzira na porijeklo, zovu tulama i lijepe ih za krovove automobila. Nisu samo spremišta. Znak su pripadnosti višoj srednjoj klasi, čak tamo gdje ove i nema. Kao i ova kutija u koju su mi zatvorili oca. Na putu za paljenje. U Zagreb. I to je, kao i tula, stav. Poruka onima koji čekaju uskrsnuće. Pa da imaju tijelo. Tata će u čikaru. Pa da nema tijelo. Da se skloni i nakon smrti. Na policu sa strane. Da u grobnicu stanu oni kojima je ona važnija no što je bila njemu.