Kako svezati cipele | Nikola Petković
Danas sam došao kasno. Vidim, tata je miran. Sve je na svom mjestu. Ne trese se. Ne boli ga. Čak se i svježe obrijao. Nema onih sijedih koje su od mog oca činile nečijeg starca. Samo neka ga ne boli. Toliko ga ne boli da ga se ne bojim rukama blago primiti za ramena. Pridići ga toliko da gotovo može sjesti. Onom njegovom uvijek vlažnom gazom obrisati čelo, pazeći da mu ne smočim kosu koja mu se odlučila vratiti. Nježno mu odmičem ruku, da se ne ukoči od ležanja. Miran je. Čak je i oči zatvorio i ne gleda oko sebe tražeći onog žgolju, koji mu se, majku mu jebem, uselio u sobu, ima skoro mjesec dana. Zbrajam sate koje je taj insekt proveo s mojim ocem i osjećam nešto kao mržnju, jal, ljubomoru, tugu… Što ja znam… Pa taj je u mjesec dana bio više s njim nego ja u dvadeset godina.
Tko mi je kriv, mislim si, brišući ocu čelo, pa mogao sam dolaziti. Mogao sam, a zapravo nisam mogao. Smio sam dolaziti. A zapravo nisam smio dolaziti. Tko mi je kriv. Nitko me nije tjerao. Kad sam vidio da više ne mogu dolaziti, sâm sam se otjerao.
Tata je nakon toliko vremena sjeo. Noge je ispružio. Gornji dio tijela mu je gotovo pod pravim kutom. Zamišljam da je baš tako sjedio u klupi doma u Maglaju kad je pisao onu lijepu pjesmu o učiteljici koja, podignute haljine, lijepe noge umače u Bosnu. Ponosan, i sam, sin države u nastajanju, na putu da postane što ne želi biti, a može, a smije… bravar. I piše poeziju. Zatvorenih očiju naganja slike potrebne za stihove koje tek treba složiti, zatvorenih baš kao i sada kad ih je zatvorio. A da nije, vidio bi da ga baš u njih gledam, baš tu ga tražeći.
Ovaj put duboko i bez straha.
On mi se smiješi. Uzimam ga za ruku i polako mu je uvlačim u rukav zimskog sakoa. Deveti je mjesec. Zahladilo je. Sretan da ga ne boli, napola sam ga zagrlio. Odjednom, tatina glava se zaljuljala, poletjela prema naprijed i glasno me čelom udarila o čelo.
Ups, kaže brat, koji je u tom času njegovu drugu ruku uvlačio u drugi rukav sakoa, jel boli. Njega ne, kažem. Obojica smo se, na trenutak, smijehom odmaknuli od tatine glave koju bez naše pomoći nije mogao uspraviti. Ne savijaj mu ruku, kaže, počela se kočiti. Još samo da mu navučemo čarape i gotovo je. Cipele ionako ne možemo svezati, jer su mu gležnjevi jako otečeni.
