Kako svezati cipele | Nikola Petković
Stojim pred grobom koji je zazidan u okomicu i čija geometrija može priručno prevrednovati dimenzije tuge. Taj se grob zove niša. Lijeva ruka ide u džep. Njome tražim ključ od automobila. Nema ga. Tražim ga u drugom džepu. Nema ga. Nema ga u džepovima jakne. Nema ga u džepovima hlača. Nema ga na podu. Gdje je? Prestajem se ljuljati i umjesto mene počnu se ljuljati riječi. Tražim ključ, dozivajući ga… ključ, ključ, gdje mi je ključ… nema ga, ključ, ključ, gdje si ključ…, ponavljam ritmički kao da će ga dozvati sam napjev, a ne riječi koje sam isprva mislio poslati u potragu za ključem. Kao da ta kadenca koja je napustila moje noge i, umirivši mi tijelo, preselila se u naglas neizgovoreno može otkriti tajnu zagubljenog ključa. Jebote, ako sam ga izgubio, kako ću u auto??? Gdje li je ključ, ključ, gdje mi je ključ…
Kao da me može čuti. A i da me čuje, njegova samoća nije poput moje. Ona ne proizvodi riječi Nikica, Nikica, Nikica… I dok ja vokaliziram samoću i podcrtavam si izgubljenost predmeta oko sebe gotovo kapitulacijski izgovarajući, ma jebeš ključ, naći će se, napravit ćemo drugi, valjda imam negdje rezervu, nikako da me ostavi taj staccato repetitivne i kružne potrage koja se, zajedno s mojim riječima i skupa s mojim tijelom, ljulja okružujući cvijeće ispred tatina groba, sve više nalikujući na obredni ples dvoje mrtvih ljudi: jednog u potpunosti, a drugog u velikoj mjeri. Još samo da pronađem taj jebeni ključ pa ću biti u stanju točno reći tko je od nas dvojice tko.
