Kako svezati cipele | Nikola Petković

To da se zanemarena djeca ritmički ljuljaju, to dobro. Svašta ona mogu raditi. Tući drugu djecu. Kad odrastu ubijati ljude. Silovati muškarce i žene. Na mjestima koja ne pokriva internet, ima ih koji trijebe kokoši i razvaljuju mlade koze. Za njih se, normalno, slabije zna. Ima ih koji se podvoje pa su dvojica, pa jedan čuva drugoga sve dok se uzajamno ne sukobe i tada se stvarno ne zna tko, na kraju, izvuče deblji kraj. Ne zna se ni zašto je deblji nužno gori od tanjeg. Ili, ima ih koji se umnogostruče pa se podijele tako da se jedan brine o trojici ili četvorici njih od kojih svi redom stanuju u tijelu jedne osobe i tu se stvari itekako mogu zapetljati.

Gadna su ta zanemarena djeca. Svašta su ona u stanju napraviti. Tako da je ovo ljuljanje, u podjeli mogućih radnji, sasvim prihvatljivo.

Šta? Stojiš na obje noge, ljuljaš se i kome smetaš? Još ako nemaš nonu kojoj to ide na živce, sve može proći potpuno neprimijećeno. Baš kao što si se i ti, neprimijećen, jednoga dana, odlučio zaljuljati. Proizvesti za sebe tu ritualnu muziku malog povrijeđenog srca. Prestrašen, ali ne dovoljno da nestaneš, zaljuljao si se ne bi li tako stvorio barem minimalan osjećaj prisutnosti.

Doktori iz jednog sasvim drugog resora, koji nema ništa s resorom u kojem je moj otac bio spašen, kao niti s jednim od resora u kojima su dokumentirani razlozi i uzroci njegove smrti te sam ritam njegova umiranja, ovo moje ljuljanje zovu: autostimulacija. To vam je kao nekakvo drkanje. Kikotanje koje ova usporedba može kod nezaljuljanih izazvati samo ukazuje na bliskost ovih dviju radnji: ljuljanje i masturbacija: lijevo-desno, gore-dolje…