Café Apollinaire | Damir Šodan

REKVIJEM ZA SYLVIJU KRISTEL

Snaga što tjera cvijet kroz cijevi zelene
i dob moju zelenu goni; dok korijen stabla suši,
a mene uništava!
Dylan Thomas

gle, gle, ovaj avion propada?!
rekao je Čapalija.
bez brige, dodao je Tetak,
danas se ljudi normalno seksaju
u biznis klasi.
meni je dobra i stjuardesa,
nadovezao se Crv, ona ga sad
sigurno pilotu puši!
sve je to zato da se zrakoplov bolje digne,
poentirao je kao i uvijek
najduhovitiji i najjači među nama,
Grunf.

tako je negdje s jeseni ’75
u splitskom kinu Balkan
naša dvanaestogodišnja banda
iz OŠ Bratstvo – jedinstvo
komentirala jednu od ključnih scena
tvoje prve Emmanuelle,
dok su nam utrobe
treperile i uvijale se
od nestrpljenja
kao gvalje plave ribe
istresene još tog jutra
na kamene banke Peškarije,
a sve zato
jer su nam klipani
iz viših razreda naložili
da moramo otići i pogledati taj film,
da bi između ostalog vidjeli:

„kako pička puši cigarete!“

ali naše uzbuđenje
miješalo se s mučninom
spiritualno-karnalne, psihosomatske
naravi, što je bilo posve legitimno
budući da smo svega sat vremena prije
u Parku Skojevaca
– sklonivši prethodno u vojničke torbe
svoje crvene kute s nevješto istintanim likovima
Che Guevare i Brucea Leeja –
smlavili cijelu pečenu kokoš
i stukli butelju od litar i pol vina,
popušivši i pola kutije
cigareta marke Lara,
na kojoj je neka zadivljujuće cool crnka
zanosnog pogleda kroz narančastocrni filtar
ustima i kosom zanosila,
ako se ne varam, kao i sve oko nas
nepokolebljivo ulijevo.

taj prvi susret s tobom Sylvija
tražio je ozbiljne kondicijske pripreme,
jer bila je to ipak radikalna inicijacija
u svijet obaviještene
i neprijeporne muškosti,
tako da sam isključivo za tu prigodu
navukao i nove Super Rifle,
„zvoncare”,
kupljene kod švercera na Peristilu,
napljuskavši se prethodno očevim
Pino Silvestre aftershaveom
iz magične zelene boce
u obliku šiške.

jer da se ne lažemo:
mi smo zapravo pred tim tvojim likom na platnu
htjeli ostaviti
– što je moguće bolji dojam!

jest, bilo je to takvo neko vrijeme
„ostavljanja dojmova“.

osim toga, bila si nam daleko zanimljivija
od još nedovoljno izraslih
djevojčica iz razreda
i od stažistica s više pedagoške
u napetim minicama,
ili uvijek spremnih zvijezdi
malih noćnih premijera,
Stefanije Sandrelli i Laure Antonelli.

jer s tobom smo i prije nego s Nietzscheom
naučili da je u tijelu više mudrosti
negoli u najdubljoj filozofiji.

u tijelu, toj rani s devet otvora,
kako nas je poslije podučila Bhagavad Gita.

stoga nije čudo što smo tih mjeseci
poput kakve lude mantre
do iznemoglosti ponavljali tvoje ime:

Sylvia, Sylvia, Sylvia, Sylvia…

mi tadašnji ni muškarci ni djeca,
u toj nježnoj dobi kad se usporedno
sa srastanjem dugih kostiju
(fibule, tibije, femura)
zauvijek gubi mogućnost savršenog repliciranja
glasova iz stranih jezika.

a sve je tako nedužno počelo,
kad ti je ’73. tvoj osjetno stariji dečko,
belgijski pisac Hugo Claus,
predložio da negdje u Indokini
za solidan honorar od 1.750$ snimiš taj golišavi filmić
o izdosađenoj supruzi,
koja se na egzotičnoj lokaciji
upušta u avanturu seksualnog oslobođenja.

a bila si zbilja daleko profinjenija
i senzualnija
od svake Betty, Kimberly, Hannah i Celeste
što smo ih raskrečene
po duplericama Playboya i Penthousea
nemilice razvlačili
po zahodima i svlačionicama
gimnastičkih dvorana.

jer imala si eleganciju, otajstvenost
i istančanost
koji su upućivali na neupitni European chic!

i mada nitko od nas tada
nije imao tri čiste
što dotična sintagma zapravo znači,
slutili smo ipak svakim kutkom
svojih mladih orgonom
razvaljenih tjelesa
da iza tog zagonetnog
providnog pogleda i mliječnih
mekih grudi utrechtske ljepotice,
kćeri krčmara Jeana-Nicholasa Kristela,
poliglotkinje što se osim na nizozemskom
fluentno sporazumijevala i na engleskom, francuskom, talijanskom
i njemačkom…
krije neka duboka i mutna životna tajna
u koju ćemo jednog dana
– ali ne još tako skoro –
nepovratno i sami kročiti.

doduše, poslije si na nam
na neko vrijeme nestala s radara,
pogubljena u meandrima europskih koprodukcija,
udjeljujući velikodušno likovima poput Mate Hari
i Lady Chatterley
nešto od suzdržanog supstrata
svog onostranog seksepila.

navigirajući tako posve nespremni
kroz tundre i tajge adolescencije
godinama jedva da smo te i primjećivali,
da bi se tek desetljećima kasnije
nakon prvih preživjelih razvodâ
i pokopanih prijatelja,
prigodno oko neke obljetnice,
s nostalgijom prisjetili tebe
pročitavši da si u međuvremenu
snimila čak preko pedeset filmova,
prebrodila kokainsku krizu,
kao i nekoliko napornih brakova
na širokom potezu od Hollywooda
do Saint-Tropeza.

u međuvremenu smo i mi naučili
ponešto o životu i tajnama anatomije,
koje su se mahom svodile na to
da tajni niti nema
i da život valja poput mrsne porno dive
halapljivo grabiti golim rukama,
baš kao što se grane
rijetkih stabala pružaju
za niskim i smrklim oblacima
siromaškog nizozemskog Schilderswijka,
koji kao da nam ovog mlakog listopada
žele poručiti
da je svijet napokon popustio
pred pornografskim tsunamijem Interneta
i da je vrijeme softcore-a
ostalo nepovratno za nama,
zakopano negdje u prašumama Tonkina,
gdje se celuloidna Smrt
neumoljivo kezi
poput malaričnog tropskog majmuna,
dajući nam
uz nekoliko skarednih pokreta
nepogrešivo do znanja
što misli o svim onim našim taktilnim
i uspaničnim djetinjim
nestašlucima.

međutim,
mi i nakon svih ovih godina
u mislima i dalje pratimo
onaj tvoj zrakoplov,
dok leluja negdje iznad Bangkoka
nad naslagama zelenog raslinja…
ne dopuštajući mu nikako
da se dokraja prizemlji.

i baš zato ti i ne kažem
zbogom, već samo doviđenja, draga Sylvija,
jer znam da ćemo se bar još jednom
negdje vidjeti.