Netko na bubnjevima odsvira likovnu agoniju | Goran Rem

I MAGLA, I SOBA, I SAN

Ice & Pinewood Trees

Ma daaaaaaaj, kako ne bih znao, stvar je Eej-hey! Malo se obilazimo, kružimo oko praznine, oko toga mjesta u kojemu nikada nismo bili, i – napokon, nema nas, a nema nas sve do neurednog kukuruzišta, do samoga… ma pazi sad ovo: do… sela… izatkana maglom… Čega??? Što ti je?

I duboki vali prže, prše dušu, i mole u tu maglu, u kratko gutnut dim, netom spaljena bilja. Hrahk! Buči me!, budi, me!, tek da zaspim, tek krto zaspim! I k tome još samo neka slika kako idemo prema ovamo.

Nemirno se okrećem, kao da smo to mi, ponovno, okrećem se i namještam u snu, u drugoj strani slike – i onda si to zapravo ti, ta ona, to si ti. Nisam plutao, zašto pitaš? Nisam. Tek sam stigao.