Meditacije : vodič za dobar život najplemenitijeg rimskog cara | Marko Aurelije

KNJIGA XII.

Sve ono za što moliš da ostvariš u nekom tre­nutku svoga životnog kruga sada može biti tvoje – ako si darežljiv prema sebi. Što će reći, ako za sobom ostaviš prošlost, budućnost po­vjeriš Proviđenju, a sadašnjost upraviš isklju­čivo prema štovanju i pravdi. Štovanju, kako bi naposljetku zavolio urečen ti usud; Priroda je njega dovela k tebi i tebe k njemu. Pravdi, kako bi bio otvoren i izravan riječju i djelom; govorio istinu, poštivao zakon i razmjernost u svemu što činiš. Ne dopusti da ti išta stoji na putu – ni tuđa zloba, ni ono što itko drugi misli ili govori; i, još manje, ikakav oćut ove jadne puti što se omata oko tebe; oboljeli dio mora se poskrbiti sam za sebe.

I ako si tada, kad se konačno približiš vla­stitu odlasku, za sobom ostavio sve drugo te vrednuješ samo vlastiti upravljački um i božansko u svojoj nutrini, ako ne strahuješ od toga da ćeš prestati živjeti nego da nikad nisi ni otpočeo živjeti u skladu s prirodom, onda ćeš biti čovjek vrijedan univerzuma koji te ro­dio. Nećeš više biti stranac u vlastitoj domovi­ni; svakodnevna zbivanja nećeš više promatrati kao smeten neočekivanim i nećeš više ovisiti o koječemu.

Bog vidi sve naše upravljačke umove ogolje­ne od njihovih tvarnih oklopa, ljuski, šljake. Njegov je dodir samo između njegove vlastite inteligencije i onoga što je od njega poteklo u te naše kanale. Ako sebe uvježbaš činiti jed­nako, riješit ćeš se onoga što te toliko ometa. Malo je vjerojatno, zar ne, kako će netko slijep na put koja ga omata tratiti vrijeme promatra­jući odjeću, kuće, glas koji ga prati ili ikakav drugi takav sjaj i scenografiju.

U tvome ustroju postoji troje: tijelo, dah i um. Prvo dvoje pripada ti do mjere da se moraš skrbiti za njih, no tek je ono treće u punome smislu tvoje vlastito. Stoga, ako se odvojiš od sebe – što će reći, od uma – svega onoga što drugi govore ili čine, svega što si sam rekao ili činio, svega što te trapi u budućnosti, svega što ti tvoj oklop tijela i pridodan mu dah donose bez tvoga izbora, svega što se vrti u izvanjskome vrtlogu koji nas okružuje – tada će moć tvoga uma, nadilazeći sada sve moguće veze, moći postojati samostojna, čista i oslobođe­na, činiti što je ispravno, željeti ono što joj se događa i govoriti ono što je istinito; ako, kao što kažem, odvojiš od tog tvog upravljačkog uma sve breme strasti, vrijeme buduće i vrije­me prošlo te sebe ustrojiš poput Empedoklove <savršene kružnice što slavi samoću koju uživa>, i stremiš samo usavršiti ovaj život koji živiš u sadašnjosti, bit ćeš, u najmanju ruku, kadar proživjeti preostalo ti vrijeme do smrti spokojan, blag i u miru s bogom u sebi.

Često sam se pitao kako to da svatko voli sebe više od ikoga, no o sebi sudi lošije od drugih. No, kad bi mu uz bok stao bog ili neki mu­dar tutor i rekao mu da ne gaji nijednu skrive­nu misao ili namjeru koju neće odmah iznijeti van, takav taj režim ne bi trpio ni dana. Dakle, više poštujemo ono što o nama misle naši bliž­nji, nego što poštujemo sami sebe.

Zbilo se tako da su bogovi, koji su sve udesili toliko dobro i s beskonačnom ljubavi prema čovjeku, nešto previdjeli; da neki ljudi, najbolji među njima, oni koji su bili u najtješnjem od­nosu s božanskim i svojim štovanjem i pošti­vanjem ostvarili s njima najbliži dodir – da se takvi ljudi, nakon smrti, suoče s vječnim izumiranjem, a ne nekim povratkom u postojanje.

Ako je tomu uistinu tako, budi siguran da bi bogovi, da je trebalo bilo drugačije, to uči­nili drugačije; jer da je to ispravno, onda bi također bilo moguće; a ako bi bilo u skladu s prirodom, onda bi to i priroda tako udesila. Stoga, činjenica da nije drugačije (ako je to stvarno činjenica) treba nas uvjeriti da nije moglo biti drugačije. I sam možeš vidjeti da se otvaranjem takva drskog pitanja zapravo parničiš s bogom. No da bogovi nisu vrhovno dobro i vrhovna pravda, ne bismo ni ulazili u takvu raspru – a ako je tako, oni ne bi dopustili da im promakne ijedan dio njihova uređe­na ustroja svijeta zbog zanemarivanja pravde ili razuma.

Vježbaj čak i ono zbog čega očajavaš misleći da time ne možeš ovladati. Manjak vježbe lije­vu ruku čini nemoćnom za mnoge zadaće, ali ona snažnije steže uzdu od desnice – u tome je uvježbana.

Kakav bi netko morao biti u tijelu i u duši kad ga nadvlada smrt; kratkotrajnost života; beskraj vremena budućeg i prošlog; krhkost svega tvarnoga.

Pogledaj uzročnost ogoljenu od svih pokro­va; pogledaj konačno značenje svakog djela. Razmotri – što je bol? Što je užitak? Što je smrt? Što je slava? Tko nije sam uzrok vlasti­ta nemira? Razmišljaj o tome kako nitko nije ograničen nekim drugim – i da je sve onakvo kakvim ga čini razmišljanje.

Uzor za primjenu tvojih načela prije je boksač nego gladijator. Gladijator ispušta ili podiže mač koji koristi, no boksač uvijek ima šake te ih samo mora stisnuti u pesti.

Sagledavaj stvari kakve jesu, raščlani ih na tvar, uzrok i značenje.

Kakvu slobodu čovjek ima da čini samo ono što će bog odobriti, i raširenih ruku dočeka sve što mu bog dodijeli u tijeku prirode!

Ne krivi bogove – oni ne čine krivo, svjesno ili nesvjesno. Ne krivi ni ljude – njihove su po­greške nesvjesne. Dakle, ne bi trebalo kriviti nikoga.

Kako besmislen – i toliko svijetu stran – čo­vjek koga iznenadi svaki vid vlastita životnog iskustva!

Ili prisila sudbine i poredak koji ne dopušta skretanja, ili pak proviđenje otvoreno molitvi – ili samo nasumičan vrtlog bez pravca. Ako je u pitanju kruta prisila, zašto joj se opirati? Ako proviđenje dopušta ugodu molitve, onda budi vrijedan božanske pomoći. Ako je pak neobuzdan vrtlog, budi sretan što u takvoj olu­ji u svojoj nutrini posjeduješ vlastiti upravljački um – ako te bujica ponese, neka ti oduzme put, tvoj dah i sve drugo – ona neće odnijeti tvoj um.

Svjetlo svjetiljke sja i ne gubi sjaj sve dok ga se ne zgasne. Hoće li te, dakle, istina, prav­da i vlast nad sobom iznevjeriti prije tvoga skončanja?

Ako mi se predstavi dojam da je netko zgrije­šio, kako znadem da je to grijeh? Ako je ui­stinu grijeh, kako mogu znati da taj već ne osuđuje sebe, što je jednako deranju kože s vlastita lica?

Priželjkivati da zlotvor ne čini zlo jednako je kao priželjkivati da smokva u plodovima ne daje sok, da djeca ne plaču, da konji ne njište – i bilo koji drugi neizbježan prirodni čin. Što drugo može s takvim stanjem uma? Ako si ui­stinu pronicljiv, izliječi njegovo stanje.

Ako nije pravo, ne čini to; ako nije istina, ne izgovaraj to.

Tvoj poriv u svakoj prilici treba biti da sveo­buhvatno ispitaš što to točno utiskuje u tvoj um – te da svaku stvar otvoriš raščlambom na uzrok, tvar, značenje i vremensko razdoblje u kojem mora prestati postojati.

Na samome kraju shvati da u svojoj nutrini nosiš nešto snažnije i produhovljenije od onih čimbenika čuvstava koji te čine pukom lutkom na njihovim koncima. Što je u mome umu u ovom trenutku? Je li strah? Sumnja? Žudnja? Nešto drugo toga soja?

Prvo, ništa besciljno ili bez konačna značenja. Drugo, nikakvo značenje u ikojem cilju osim općeg dobra.

Da ćeš ubrzo biti nitko i nigdje; isto vrijedi za sve što sad vidiš i sve koji su sad živi. U priro­di je stvari da se mijenjaju, da propadaju i pre­obražavaju se kako bi u tom niz mogle nastati drugačije stvari.

Da je sve onakvo kakvim ga čini razmišljanje – a ti vladaš vlastitim razmišljanjem. Stoga, po vlastitoj želji ukloni prosudbe i zavladat će spo­koj – kao kad pomorac skrene za rt i zatekne mirno more i dobrodošlicu bonace zaljeva.

Svako pojedino djelo koje dođe do kraja u pri­kladno vrijeme ne trpi štetu od nastavka – niti je tvar pretrpjela ikakvu štetu samo zato što je to određeno djelovanje skončalo. Na isti način, dakle, ako ukupnost djela koja sačinjavaju čo­vječji život dođe do kraja u prikladno vrijeme, nema štete od puke činjenice skončanja; kao što ni agens koji te nizove djelovanja dovodi do pravodobna kraja nije izložen nikakvoj šte­ti. Vrijeme i čas propisuje priroda – ponekad sama čovjekova priroda, kao u starosti, no u svakom slučaju sama priroda Cjeline, koja ne­prekidnom mijenom svojih sastavnica cijeli svi­jet održava vječno mladim i svježim.

Sve što koristi Cjelini uvijek je dobro i zre­lo. A to slijedi iz toga da ni za koga od nas ne­ma svakako nikakve štete u okončanju života – kao ni stida – budući da nije vlastit odabir, a ni štetno za opći interes. Bolje bi bilo reći da je dobro, po tome da pristiže u pravo vrijeme za Cjelinu, te tako istodobno i daje i prima korist. Tako i čovjek kroči s božjom podrškom kad ga njegov izbor i smjer nose božjim putem.

Tri misli koje drži pri ruci. Prva: u vlastitim djelima ništa besciljno niti drugačije od onoga što bi učinila Pravda sama; u vanjskim zbiva­njima na djelu su ili slučaj ili proviđenje, te nitko ne bi trebao kriviti slučaj niti optuživati proviđenje. Druga: priroda svakoga od nas od začeća do prvoga udaha duše, i od tog prvoga daha do predaje naše duše; koja počela sači­njavaju naš ustroj bit će i ishod našeg rastaka­nja. Treće: kad bi naglo uzletio u velike visine i mogao prema dolje gledati ljudsko djelova­nje te vidjeti svu njegovu raznolikost, prezreo bi ga zato što bi tada mogao spaziti velik broj duhova koji napučuju zrak i nebesa; i da, ma koliko puta uzletio, uvijek bi vidio isto – jednoličnost i prolaznost. Takvi su predmeti našeg uobraženja.

Odbaci prosudbu i spašen si. I tko bi mogao spriječiti to odbacivanje?

Kad strepiš pred kakvom okolnošću, zabora­vio si više toga. Zaboravio si da sve nastaje u suglasju s prirodom Cjeline; da svako počinje­no zlodjelo prati drugo; nadalje, da je sve što se zbiva tako bilo i u prošlosti i da će jednako biti i u budućnosti te da se zbiva sada širom svijeta; da ljudsko biće nosi blisko srodstvo s cijelim ljudskim rodom – ni krvnu vezu ni vezu sjemena, nego zajedništvo uma. A zaboravio si i to da je um svakog čovjeka bog i da je pro­istekao iz tog izvora; da ništa nije naše vlasniš­tvo; da su čak i naše dijete, naše tijelo, sama naša duša izišli iz tog izvora; da je sve onakvo kakvim ga čini mišljenje; da svatko od nas živi samo trenutak sadašnji i da je trenutak sadašnji sve što gubimo.

Neprekidno u umu nosi one koje neki osobit gnjev dovodi do krajnosti, one koji su doseg­nuli najveće vrhunce slave ili nesreće ili nepri­jateljstva ili ikoji drugi usud. Zatim zastani i razmisli – gdje je sad sve to? Dim i pepeo, ispričana priča, ili čak priča već zaboravlje­na. Istodobno bi ti u mislima trebao nadoći cijeli niz primjera: Fabije Katilina u svojoj la­danjskoj kući, Lusije Lupus u gradskim vrtovi­ma, Stertinije u Baji, Tiberije na Kapriju, Velije Ruf[1] – zapravo, svaka opsjednutost sljublje­na sa samozadovoljstvom. Pomisli koliko su bezvrijedna bila sva ta stremljenja – koliko je mudrije koristiti danu ti tvar kako bi u svoj jednostavnosti sebe načinio pravednim, samoobuzdanim, pokornim bogovima. Oholost koja samu sebe hvali kao slobodnu od oholosti naj­teže je nositi.

Onima koji pitaju: <Gdje si, dakle, vidio bo­gove? Kakvo te uvjerenje o njihovu postoja­nju navodi da im se tako klanjaš?> Prvo od­govaram da su zapravo vidljivi našim očima. Drugo, premda nisam očima vidio ni vlastitu dušu, ipak joj ukazujem čast. Tako i s bogovi­ma – iz vlastita iskustva njihove moći uvjeren sam da postoje, te im se zato klanjam.

Spas života leži u sagledavanju svakog pred­meta u njegovoj biti i cjelovitosti, u razlučiva­nju tvarnog i uzročnog; u tome da se cijelom dušom čini pravo i govori istina. Ostaje samo užitak življenja u neprekinutom nizu dobrih djela, bez i najmanjeg jaza između njih.

Jedno je sunčevo svjetlo, iako mu put lome zi­dovi, planine i bezbrojne druge zapreke. Jedna zajednička tvar, iako je razlomljena u bezbroj­na obličja pojedinačnih tijela. Jedna živuća du­ša, iako je rascijepljena u bezbrojne vrste s osobitim osobnostima. Jedna inteligentna duša, iako naizgled podijeljena.

Ostali dijelovi – kakav je puki dah ili tvar bez duha – ne posjeduju izravnu međusobnu povezanost; no postoji veza stvorena nekim vidom zajedništva i privlačnošću sličnosti. No um nosi jedinstvenu značajku – on doseže dru­ge vlastite vrste i združuje se s njima, stoga osjećaj bratstva ne jenjava.

Što više hoćeš? Živjeti dalje? Ili se to svodi sa­mo na oćute i porive? Prvo propupati, zatim uvenuti? Koristiti svoj glas, svoj um? Što ti se u svemu tome čini kao dobar razlog za žalje­nje? Ako je svaki od tih predmeta prezira vri­jedan, onda se uputi ka krajnjem cilju: slijediti razum i slijediti boga. Vrednovati druge stvari, strepiti zbog njihova gubitka koji donosi smrt, u sukobu je s ovim ciljem.

Kakav je sićušan dio beskonačnog bezdana vremena dodijeljen svakomu od nas – i on ubrzo nestaje u vječnosti; kakav sićušan dio tvari univerzuma i duše univerzuma; kako je sićušan, na cijeloj zemlji onaj komadić kojim plaziš. Razmišljajući o tome, ne pomišljaj ni na što važno osim da budno pratiš kamo te vodi vlastita priroda i spokojno prihvaćaš ono što ti donosi priroda univerzuma.

Kako tvoj upravljački um koristi sebe? To je sve. Sve drugo, birao ti tako ili ne, samo je truplo i dim.

Najbolji razlog zašto ne pridavati važnost smrti jest činjenica da čak i oni koji užitak smatraju dobrim, a bol zlom, ni sami ne pridaju važnost smrti.

Za onoga komu je dobro samo ono što dolazi u pravo vrijeme, koji je jednako zadovoljan ve­ćom ili manjom prilikom da u svojim djelima izrazi istinski razum, komu je svejedno hoće li gledati svijet dulje ili kraće – njemu čak ni smrt ne nosi užase.

Smrtniče, živio si kao građanin u ovom veličanstvenom gradu. Čemu brinuti je li život tra­jao pet ili pedeset godina? Zakoni grada vrije­de jednako za sve. Stoga, zašto strahovati od odlaska iz grada? Ne tjera te nikakav tiranski ni potkupljeni sudac, nego sama priroda koja te dovela ovamo. Kao kad komičara službenik koji ga je unajmio otpušta s pozornice. <Ali, ni­sam odigrao svih pet činova, samo tri.> <Istina, ali u životu i tri čina mogu biti cijela drama.>

Dovršenje određuje ono biće koje je prvotni uzrok tvoga sačinjenja i sada tvoga raščinjenja. Ni u jednoj uzročnosti nemaš nikakva udjela. Stoga, pođi u miru – bog koji te otpušta u mi­ru je s tobom.