U četrdesetoj godini života glavni lik romana, slobodni umjetnik Miroslav Devald, odlučuje raskinuti loš brak te nakon deset godina iseljava iz kuće i izlazi na samačku scenu. Radnja romana smještena je u razdoblje Devaldova osamostaljenja koje ne ide baš glatko. Kao prvo, pet mjeseci nakon odlaska od kuće njegov je status još uvijek nedefiniran. I dalje je oženjen, a zahtjev za brakorazvodnom parnicom odgađa ne želeći dodatno iritirati svoju suprugu. Tu je i njegov maloljetni sin kojemu tek treba pojasniti novonastale okolnosti. Kao senzibilnog oca muči ga razdvojenost od sina. Osim toga, supruga Josipa je u šoku; kao dominantan član obitelji ona njegov odlazak doživljava kao osobni poraz. Nakon što se pribrala, njezini potezi postupno ispunjavaju Miroslava Devalda neizvjesnošću i strahom od budućnosti.

Edo Popović

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

U svome romanu Intima poznati britanski književnik Hanif Kureishi razmišlja o tome kako najbezbolnije napustiti ženu, djecu i neformalni brak koji ga više ne čini sretnim, a pri tome što manje povrijediti svoje bližnje. Taj mi je naslov bio prva asocijacija dok sam čitala novi roman novinara i pisca Gordana Nuhanovića, jednog od autora koji se ovom knjigom upisao u kontekst „nove muške senzibilnosti“, odnosno proze koja tematizira ljubavne, ljubavničke i postljubavne odnose o čemu su u nas u posljednje vrijeme pisali mnogi „dečki“, od Krešimira Pintarića, Romana Simića i Ivice Prtenjače do Drage Glamuzine i (posredno) Roberta Perišića.

No, za razliku od Kureishijevog, Nuhanovićev glavni junak Miroslav Devald, slobodni umjetnik spisateljske provenijencije s praksom u različitim marketinškim i glasnogovorničkim djelatnostima, već je prošao inicijaciju u slobodu, napustio ženu, sina i bračnu zajednicu. Upoznajemo ga u trenutku kad je „drugi muškarčev odlazak od kuće“, kako to nazivaju neki moji prijatelji, već definitivna stvar, bez mnogo uvoda i objašnjavanja, što je ujedno i velika fabularna prednost.

No, u svemu tome za Devalda nema puno sreće jer se kao friški samac osjeća dezorijentirano, rasuto i pomalo uplašeno. Njegova „apsolutna sloboda“ koju je stekao nakon braka za koji je spoznao kako je bio formalno spajanje dva svijeta, troši se uglavnom na posjete ljubavnicama, muška druženja po rekreacijskim centrima, strahovanja zbog ženinog odvjetnika za brakorazvodnu parnicu i očinske brige za sina kojeg mu je dozvoljeno viđati samo iz daljine.

Nuhanović je odlično postavio cijelu stvar i izbjegao mnoge zamke u koji je roman s tolikom količinom propalih i uskraćenih emocija mogao upasti, jer je priču o Miroslavu Devaldu i njegovom propalom braku sveo na svojevrstan minimalizam u kojem dominiraju pogođena atmosfera, crtice iz samačkog života i dobro posložene epizode koje ukazuju na junakov „friški“ status u tom i takvom životu.

Junakovu intimnu priču, previranja i „aklimatizaciju“ na novi status, Nuhanović smješta na znakovitu podlogu urbane svakodnevice u kojoj do izražaja dolazi i tzv. društvene kontekstualizacija čitave priče. Miroslav Devald, naime, slobodnjak je i pomalo samac i u toj sferi života u kojoj se izmjenjuju tipične hrvatske posttranzicijske budalaštine, kapitalizam na hrvatski način, pa i predizborna kampanja u kojoj sudjeluje Devaldov prijatelj, privremeni poslodavac, kralj kamilice i izborni kandidat.

Vjerojatno zauvijek roman je u kojem nema klasičnog zapleta, baš kao ni klasičnog završetka jer on ostaje znakovito otvoren i neizvjestan, ali kao takav vrlo dobro funkcionira. Izbjegavši patetiziranje i zadržavši odličan smisao za blagi humor (čak i grotesku) roman je to o intimnim nevoljama muškarca koji odlazi od obitelji, ali vješto skicirano i dobro uklopljeno društveno zaleđe dodaje mu širu dimenziju od one „novog muškog senzibiliteta“.

Sve u svemu, više nego solidan roman s potencijalom da postane i prilično čitan. Dakako, u našim uvjetima.

Jagna Pogačnik, Jutarnji list