Meditacije : vodič za dobar život najplemenitijeg rimskog cara | Marko Aurelije
BILJEŠKE
Napomena o bilješkama
Ovo izdanje nismo namjerili opteretiti velikim brojem bilježaka kao što je uobičajeno za izdanja starijih tekstova. Upravo suprotno, namjera nam je bila ponuditi izdanje u kojem bi čitatelj uživao prvenstveno u osebujnom i što izvornijem stilu Marka Aurelija, u njegovim intimnim mislima kao da čita misli i pitanja upućene baš njemu – bilo kojem, potpuno ogoljenom čovjeku koji razmišlja o univerzalnim pitanjima, ponire u njih i dotiče se introspekcije, filozofije i meditacije, više zaintrigiran sadržajem, a manje kontekstom. Stoga smo tekstu dodali samo one bilješke čije bi odsustvo moglo zbuniti čitatelja ili mu omesti uživanje u tekstu. A kako su citati često jednostavno Aurelijev upravni govor upućen samome sebi ili neka opća, pa čak i nejasna mjesta, izvor nije naveden, osim tamo gdje to kontekst zahtjeva ili odobrava.
Knjiga I.
[1] Marko Anije Ver, tri puta konzul, posvojio je Marka kao malog dječaka nakon preuranjene smrti njegova oca.
[2] Katilije Sever, s majčine strane.
[3] Zeleni i Modri – suparničke momčadi u konjskim utrkama; Laki i Teški su dvije vrste gladijatora koji se razlikuju po vrsti oružja i težini oklopa.
[4] Markov učitelj slikanja (imao je i učitelja glazbe), čiji je utjecaj očito uvelike nadmašio puko poučavanje crtanja.
[5] Nepoznati filozofi.
[6] Kvint Junije Rustik, stoički političar, potomak poznatijeg Rustika Starijeg, imao je možda najvažniji intelektualni utjecaj na Aurelija od njegovih srednjih dvadesetih godina, usmjeravajući ga prema filozofiji i stoicizmu.
[7] Stoički filozof i profesionalni učitelj kojeg je Antonin pozvao u Rim da podučava Marka.
[8] Podrijetlom iz Koetije u maloazijskoj Frigiji. Jedan od Markovih učitelja, istaknuta osoba svoga doba, osobito zbog poznavanja Homera.
[9] Marko Kornelije Fronto, vodeći odvjetnik i orator u Rimu, Antonin ga je imenovao Markovim tutorom za retoriku, a ostali su bliski prijatelji sve do Frontove smrt.
[10] Filozof i retoričar iz Seleucije u Kilikiji (Mala Azija), koga je Marko imenovao svojim grčkim tajnikom dok je službovao u Panoniji; moguće je da je tu dužnost obnašao i u vrijeme kada je Marko pisao o njemu. Aleksandar je imao nadimak ‘Peloplaton’ – ‘glineni Platon’.
[11] Cina Katul; drugdje se jednom spominje kao stoik čija je predavanja pohodio Marko – inače nepoznat.
[12] Atenodot – jedan od Frontovih učitelja. Ovaj Domicije mogao bi biti Gnej Domicije Afer koji je poučavao Kvintilijana, a moguće i Atenodota, no za tu tvrdnju nema dovoljno podataka; značenje i poveznice su nejasne.
[13] Vjerojatno Gnej Klaudije Sever Arabianus, konzul 146., čiji je sin oženio jednu od Markovih kćeri. Očito političar koji se iskreno zanimao za filozofiju politike.
[14] Junaci i mučenici, ne u kronološkom poretku, stoici i republikanci koji su se protivili tiranskoj zloporabi moći.
[15] Klaudije Maksim, državnik i Markov suvremenik; Marko ga je smatrao idealom stoika.
[16] Antonin Pio, rimski car, nasljednik Hadrijana, do svoje smrti 7. ožujka 161. kad ga je naslijedio Marko.
[17] Vjerojatno robovi u Antoninovu domaćinstvu. Spolni odnosi s njima, heteroseksualni jednako kao i homoseksualni nisu se smatrali sramotnima, dapače, to se i očekivalo.
[18] Apolonovo proročište Caieta (danas Gaeta), na rtu stotinjak kilometara jugoistočno od Rima; priroda i okolnosti proročanstva su nepoznate.
Knjiga II.
[1] Rijeka Gran (Hron) je sjeverna pritoka Dunava u koji utiče kod današnjeg mađarskog grada Esztergoma. Kvadi (Quadi), na koje je Marko ranih sedamdesetih godina drugog stoljeća vodio pohod, bili su njemačko pleme nastanjeno sjeverno od Dunava, u današnjoj Slovačkoj.
Knjiga III.
[1] Carnuntum (današnji austrijski Hainburg) ležao je južno uz granicu koja je dijelila rimsku provinciju Gornju Panoniju i neprijateljska plemena slobodne Njemačke. Ondje se nalazio Markov stožer tijekom sjevernog pohoda (oko 170.).
[2] U antičko vrijeme katamit (lat. catamitus) bio je dječak u pubertetskoj dobi koji je služio kao intimni pratilac mladim muškarcima u Grčkoj i Rimu, obično u homoseksualnom odnosu. Izraz se također koristio i kao uvreda za odrasle muškarce.
Knjiga IV.
[1] Mitski atenski kralj koji je, kako tvrdi Euzebije, vladao pedeset godina. Strabon njegovu imenu odriče grčko podrijetlo – govori se da je rođen iz same zemlje i da mu je gornji dio tijela bio ljudski dok je donji bio zmijski ili riblji.
[2] Camillus, Caeso, Volesus, Dentatus: manje poznati značajni ljudi ranog doba Rimske republike dok su ostali poznatiji državnici; Aurelije daje svojevrstan sažeti ‘pregled’ rimske povijesti do svojih suvremenika.
Knjiga V.
[1] Grčki bog iscjeljenja.
[2] Menander (4-3. st. pr. K.), vodeći pjesnik ‘nove komedije’, upotrijebio je tu ‘uzrečicu’ u drami Duh.
Knjiga VI.
[1] Krato je bio cinik, filozof i pjesnik u drugoj polovici 4. i početkom 3. st. pr. Kr., dok je Ksenokrat, njegov suvremenik, bio Platonov učenik i ravnatelj Akademije; iako je izgubljen smisao Markove napomene, Ksenokrat je opisivan kao vrlo skroman, nepretenciozan čovjek.
[2] Nepoznati, po svemu sudeći, nedavno umrli ljudi čija imena navode na zaključak kako su vjerojatno bili robovi u carskom domaćinstvu.
[3] Euksod iz Knida (prva polovica 4. stoljeća pr. K.) bio je istaknut matematičar i astronom. Hiparh iz Niceje (druga polovica 2. stoljeća pr. K.) bio je astronom, velik poznavatelj promatranja i metoda babilonskih astronoma. Arhimed iz Sirakuze (oko 287.-212./211. pr. K.) je naravno najslavniji matematičar antičkog svijeta.
[4] Menip iz Gadare (Sirija) živio je u prvoj polovici trećeg stoljeća pr. K.; cinik i pisac koji je stvorio satiru. Djela su mu izgubljena, no njihov se utjecaj pronalazi u djelima Lucijana i Vara.
Knjiga VII.
[1] Većina ovih navoda sve do strane 110 su citati, uglavnom bez komentara, što poznati, što nepoznati, ukazujući da je Marko slagao svojevrsnu osobnu antologiju; uglavnom citati Platona i Euripida.
Knjiga IX.
[1] Misli se na Aleksandra Velikog i njegovog oca Filipa dok je Demetrije iz Faleruma (r. oko 350. pr. K.) bio filozof i poznatiji kao govornik nego kao general, no postoji mogućnost da je Aurelije mislio na Demetrija Poliorcetesa (osvajača gradova), 336.-283. pr. K., istaknutoj vojnoj osobi koji je neko vrijeme vladao Makedonijom jednako kao i Filip i Aleksandar.
Knjiga X.
[1] Na početku je komprimirani slavni Euripidov citat, a sam se Aurelije poigrao riječima ‘ljubav’ (philei) koja znači i ljubav i težiti nečemu, prikloniti se, kako bi izrazio ljubav prirode da stvara uređeni univerzum.
[2] Satirion, Euhit i Himen (inače nepoznati), zacijelo su pripadnici suvremene Akademije (tj. kasniji sljedbenici Sokrata i Platona). Eutihion i Silvanus (jednako nepoznati) zacijelo su onodobni stoici; sofist Eufrat bio je jedan od učitelja Plinija Mlađeg (oko 61.-112.). Ništa nije poznato ni o Tropaeoforu kao ni Alkifronu. Severus koji se spominje u prvoj knjizi bio je prijatelj filozofije, baš kao Kriton i povjesničar Ksenofont, obojica vjerni Sokratovi prijatelji.
Knjiga XI.
[1] “O, Kitero!”, Sofoklo, Kralj Edip; Kitera je planina u Boeciji, gdje su Edipa ostavili kao novorođenče; ostala tri navoda potječu iz raznih Euripidovih tragedija: Belerofon, Hipsipila, Antiopa.
[2] Atenski državnik i general poznat kao “Dobri” i osuđen na smrt ispijanjem kukute 318. pr. K. Plutarh (i drugi) u njegovoj biografiji spominje kako su ga netom prije smaknuća upitali ima li kakvu poruku za sina – odgovorio je neka za njegovu smrt ne krivi Atenjane.
[3] Ova je anegdota nepoznata; no Ksantipa, Sokratova žena često se u literaturi prikazuje kao opaka, zla žena.
[4] Homer, Odiseja, 9.413: Odisej slavi pobjedu nad Kiklopom Polifemom.
[5] Heziod, Poslovi i dani, prilagodio Marko ili njegov izvor kako bi zamijenio metrički jednaku ‘vrlinu’ izvornika izvornim ‘njima’ (tj. njihovim ostarjelim roditeljima) – Heziod piše o izopačenom dobu u kojem ljudi ne štuju čak ni roditelje.
[6] Ova sokratovska crtica inače je nepoznata.
Knjiga XII.
Navedene su poznate ličnosti, kao što je car Tiberije, do imena za koje nije sigurno na koga se točno odnose ili su bez većeg povijesnog značaja.
