Meditacije : vodič za dobar život najplemenitijeg rimskog cara | Marko Aurelije

MISLI O MEDITACIJAMA

Tekst koji držite u rukama nikada nije bio na­mijenjen široj publici. Dapače, izvorno je na­mijenjen samo jednoj osobi – vlastitom autoru, rimskom caru Marku Aureliju koji ga je stva­rao u više navrata kroz svoje četrdesete i pe­desete, do same smrti 17. ožujka 180., u 59. godini života. Pisan kao zbirka filozofskih na­putaka i savjeta samomu sebi, u Meditacijama nema naznaka formalne funkcije Aurelija; ne spominju se aktualna državna pitanja, politič­ki protivnici i generali, niti se navode pobjede nad barbarskim plemenima ili opisi utišanih pobuna. Umjesto toga, Meditacije nude jedin­stven i rijetko viđen, introspektivan tekst, sa­stavljen u obliku kratkih osvrta i aforizama o pitanjima poput prirode dobra i zla, održava­nja vrline, uređenja svijeta kao cjeline i nadi­laženja svih vrsta strahova. Ranjiv i samokri­tičan, ali u isto vrijeme odvažan i beskrajno iskren, Aurelije podsjeća samoga sebe i pruža si vodstvo karakteristično stoičkim načelima, s ciljem ostvarivanja vizije boljeg i zadovolj­nijeg sebe. Čitajući Meditacije, čitatelj dobiva jedinstven uvid u plemenitu borbu ljudskog bića sa samim sobom, u svrhu postizanja ide­ala vrline, mirne duše i snažnog razuma, a samim time i neprocjenjivu priliku primijeniti Aurelijeve savjete na svoj vlastiti put prema osobnom boljitku. Utoliko, Meditacije pred­stavljaju uistinu unikatno djelo književnosti, kako iz filozofske tako i iz doživljajne per­spektive čitanja intimnih misli najmoćnijeg čo­vjeka svoga vremena.

Podijeljene u 12 poglavlja ili ‘knjiga’, Meditacije su pisane jednostavnim i nepretencioznim jezikom, dostupnim svakom čitatelju, što je u skladu s Aurelijevim karakterom. Ipak, budući da njihov sadržaj predstavlja unutar­nji dijalog autora sa samim sobom, Meditacije uključuju niz filozofskih pretpostavki čija raš­člamba čitatelju može biti od koristi. Naime, kroz svoje djelo Aurelije ne iznosi ekspoziciju ili opis osnovnih filozofskih vjerovanja koja či­ne njegov pogled na svijet, već nudi niz savjeta iz pozicije svog unaprijed definiranog filozof­skog stajališta. To je stajalište svakako stoičko i nesumnjivo proizlazi iz stoičke filozofske tradicije; navođenje četiri osnovne stoičke vrli­ne u tekstu – hrabrosti, pravde, samokontrole i praktične inteligencije – u svakom slučaju to potvrđuje. No, to nisu jedine vrline koje Aurelije spominje niti je definiranje vlastitog filozofskog okvira nešto čime se Aurelije pre­tjerano zamara. Suprotno tomu, cilj Meditacija u velikoj je mjeri praktičnog karaktera; postići veću razinu samokontrole u odnosu na vanjske izazove i, u tom procesu, unaprijediti samoga sebe. Stoga, kroz tekst, Aurelije biva vezan di­jalogom sa samim sobom u kojem njegov viši ‘ja’, vođen razumom i racionalnim instinktima, navodi njegov niži ‘ja’, koji se nalazi u krizi ili trenutku slabosti, uvjetovanom strastima, stra­hom ili sumnjom.

Sukladno tomu, opći karakter Meditacija možemo opisati kao svojevrsnu filozofsku ili misaonu vježbu s ciljem pronalaženja unutar­njeg ili duševnog mira. Na osnovnoj razini, princip i metoda filozofske vježbe su jasne; su­bjekt u svom unutarnjem misaonom svijetu treba stvoriti ‘tvrđavu’ jednostavnih osnovnih uvjerenja i postulata koja mu mogu posluži­ti kao oslonac u trenucima izazova ili slabo­sti. Drugim riječima, duboka introspekcija i pogled u samoga sebe čovjeku mogu pruži­ti jednostavnost i filozofsko vodstvo do unu­tarnjeg mira potrebnog za odupiranje strahu, ljutnji ili strastima u negativnom smislu. Ako subjekt uspije u izgradnji svoje ‘unutarnje tvr­đave’, povlačenje u nju u trenucima iskušenja može mu pružiti jasnoću i odvažnost potrebnu da izazov pred kojim se nalazi vidi u pravom svjetlu i, samim time, kao nešto što ga ne mo­že ugroziti. Proces kroz koji Aurelije prolazi u Meditacijama, shvaćen na ovaj način, uistinu je određena vrsta meditacije, odnosno povlače­nje u sebe i svoju ‘unutarnju tvrđavu’ s ciljem kasnijeg snažnijeg izlaska i nošenja s vanjskim izazovima.

Teme i vanjski izazovi koje Aurelije razma­tra, kroz dvanaest se poglavlja često ponavlja­ju. Neka poglavlja dotiču se samo nekolicine, dok druga, poput druge ili treće knjige, spo­minju većinu njih na relativno sustavan način. Ponavljanje svakako proizlazi iz intimnog ka­raktera djela, ali nije isključivo stilskog karak­tera. Naime, Aurelije je svjestan da ljudski um nije fiksiran u vremenu i prostoru – ideja ko­ja se u jednom trenutku zna napamet, sljedeći tren može biti zaboravljena; činjenica koja se smatra temeljnom, u drugom kontekstu mo­že biti korumpirana. Drugim riječima, um na svom putu k vrlini ne putuje bez spoticanja; no upravo je svrha filozofije, u praktičnom smislu, da vrati um na prvotni kurs i ispravni put. U tu svrhu, ponavljanje je ključno: ono vraća prijašnje izgubljeno, osnažuje ono osla­bljeno i gradi nove obrambene zidove. Među temama kojima se Aurelije vraća u više navra­ta ističu se:

• priroda dobra i zla
• zajedništvo svih ljudi
• božanstveno unutar svih nas
• podređivanje tijela umu, a strasti razumu
• povezanost odnosa dijelova i Cjeline, čovjeka i Prirode
• kratkotrajnost života
• nepotreban strah od smrti
• nepromjenjivost pojava
• prihvaćanje drugih
• odupiranje ljutnji

Sve ove teme predstavljaju izazove s koji­ma se Aurelije suočava kroz Meditacije i koje pokušava razriješiti svojom filozofskom meto­dom. Iako je tema mnogo, opća načela, princi­pi na kojima se temelje rješenja međusobno su slični, a ovdje ćemo spomenuti dva.

Prvi princip, možda i najvažniji, bazira se na općem metafizičkom i teoretskom stajalištu koje Aurelije zastupa, po pitanju prirode svi­jeta kao cjeline i čovjekova položaja u njemu. Ukratko, to stajalište možemo okarakterizira­ti kao holističko te, barem donekle, idealistič­ko. Preciznije, u skladu s Heraklitovom tradi­cijom, Aurelije čvrsto vjeruje da je u osnovi svijeta kao cjeline logika ili osnovni princip (logos) koji taj svijet uređuje te da je taj isti osnovni princip zastupljen u svim prirodnim fenomenima, uključujući i uređenje razuma, odnosno racionalnog ljudskog uma. Drugim ri­ječima, osnovne funkcije i mehanizmi ljudskog razuma istovjetni su funkcijama i mehanizmi­ma koji leže u pozadini svijeta kao cjeline. Aurelije ne daje detaljne razloge i argumente za takvo stajalište, ali ga izražava kroz cijeli tekst Meditacija na više različitih načina, pone­kad uspoređujući svoje stajalište s atomizmom i materijalizmom, čiji pobornici svijet vide kao nakupinu nasumično postavljenih elemenata. Aurelije je čvrst u svom uvjerenju da svijet kao cjelina nije nasumičan, već principijelno ure­đen, što znači da njegovi dijelovi, uključujući čovjeka kao racionalno biće, moraju biti uređe­ni po tom istom principu. Posljedično, sve što se čovjeku dogodi, na jedan je ili drugi način u skladu s osnovnim principom univerzuma; a to znači da je ujedno u skladu sa samim čovje­kom, bio on toga svjestan ili ne.

Navedena doktrina, koja se može pronaći i u drugim filozofskim i teološkim tradicijama, iako bez sumnje odvažna, nije bez svojih iza­zova. Značajno kasniji autori, poput Voltairea, rado su koristili priliku da kritiziraju njen, na prvi pogled, bezgranični optimizam pod premi­som da je svijet u kojem živimo najbolji mogući svijet, bez obzira na sve strahote koje se u nje­mu događaju. Ipak, Aurelije nije nužno bio za­govornik takve beskompromisne i nekritične varijacije. Držati stajalište da su svi događaji u skladu s osnovnim principom svijeta kao cjeline ne znači nužno da će svi događaji biti ugodni za čovjeka. Upravo suprotno – Aurelijeva se poanta može interpretirati i na način da čak i u okolnostima kad određeni događaji nisu ugodni ili pogodni za čovjeka, oni su svejedno u skla­du s univerzumom, u smislu da ih ne treba do­življavati kao nepravdu ili nešto što je suprot­no vjerovanju da svijet kao cjelina ima smisla. Aurelije ne ulazi u detalje stajališta u kojem su i nepovoljni događaji dio uređenog svijeta, no logički prostor za to stajalište u svakom sluča­ju postoji.

Drugi princip na koji se filozofska meto­da Meditacija često oslanja u kontroli vanj­skih utjecaja jest princip kozmičkog odmaka ili ‘pogleda odozgo’. Aurelije često poseže za stajalištem koje se u osnovi sastoji od sazna­nja da većina ljudskih briga i izazova postaje beznačajna i trivijalna kad se sagleda iz per­spektive izvan trenutačnog vremena i prosto­ra. Na primjer, Aurelije jasno navodi da je koncept slave uzaludan jer je sva slava, čak i ona najvećih ličnosti, prolazna baš kao i nji­hov život te da joj zbog toga čovjek ne treba težiti. Drugim riječima, težnja k slavi predstav­lja pokušaj čovjeka da fiksira svoj utjecaj; da ga učini otpornim na prolazak vremena i sile promjene. No taj je trud uzaludan budući da je u prirodi samog svijeta kao cjeline da čini sve pojave prolaznima te da mijenja elemente iz jednog oblika u drugi. Slično vrijedi i za strah od smrti; smrt definirana kao oblik promjene također predstavlja princip svijeta kao cjeline. Utoliko, težnja za slavom i strah od smrti predstavljaju dva načina na koja ljudsko biće djeluje u smjeru suprotnom od principa svijeta kao cjeline te, samim time, suprotno od sebe kao dijela tog svijeta i razumnog bića.

Sagledan u cjelini, stoički, a time ujedno i Aurelijev, osnovni filozofski pristup u praktič­nom se smislu svodi na vrlo odvažno i trezveno isticanje onih elemenata u ljudskom životu na koje sam subjekt može utjecati. Drugim riječi­ma, ne mogu utjecati na to hoću li se danas susresti s lošim ljudima, ali mogu utjecati na vlastiti pristup njima; ne mogu utjecati na to hoće li me snaći nesreća, no mogu utjecati na to kako ću se nositi s njom te, naposljetku, ne mogu utjecati na to hoće li mi život u svakom trenutku biti sretan, no mogu ga živjeti na na­čin da u svakom trenutku budem vrijedan sreće. Gledan na taj način, stoički pristup životu ne traži krivce u drugima i vanjskim okolnostima već pronalazi rješenja u upravljanju onime što je jedino u potpunosti u njegovoj moći; samim sobom. U tom procesu, stoik žrtvuje puno, baš kao i Aurelije, ali istovremeno dobiva neprocje­njivu vrijednost istinske slobode vođene autono­mnim i usmjerenim razumom. Na taj način, on osvaja krajnju nagradu; život bez straha i unu­tarnji mir koji, u izostanku straha, vlada u unu­tarnjoj tvrđavi.

Čitatelju 21. stoljeća koji traži štivo za osobni napredak i boljitak, na raspolaganju je golem izbor. Danas postoji cijelo tržište litera­ture za osobno unapređivanje, u bezbroj verzi­ja i kategorija, a svaka od njih specifično je di­zajnirana za određenu demografiju ili bilo koju drugu karakternu odrednicu koju industrija vidi kao relevantnu za svoj proizvod. Čak ako i sam čitatelj to tako ne shvaća, u većini su­vremenih slučajeva dobiva upravo to; proizvod napisan s predumišljajem, da zadovolji odre­đenu funkciju i potražnju suvremenog čovjeka kojemu je, realno, potrebna pomoć da se nosi s izazovima modernog života. Marko Aurelije, kao i svi mi, imao je istu potrebu, ali unutar ograničenja svog vremena jedini način da je zadovolji bio je da napiše Meditacije. Time je, u najiskrenijem razgovoru sa samim so­bom, ujedno započeo razgovor sa svima nama i, posljedično, dokazao povezanost razuma u čovjekovoj zajednici. Njegova poruka razumi­jevanja, podučavanja, strpljenja, vrline, hrabro­sti, odvažnosti i ljubavi jednostavna je i ideo­loški neovisna te pripada svakomu tko istinski vjeruje u slobodu i nezaustavljivost ljudskog duha.

David Pejić, u Zagrebu, veljače 2017.