Meditacije : vodič za dobar život najplemenitijeg rimskog cara | Marko Aurelije

KNJIGA I.

Od djeda Vera[1]: poštenje i blaga ćud.

Po onome što govore, a ja pamtim o svome pravom ocu: vjerodostojnost i muževnost.

Od majke: pobožnost, darežljivost, bježanje od zlodjela, čak i same pomisli na njih; također i jednostavno življenje, što dalje od navada bogatih.

Od pradjeda[2] nisam morao pohađati javne škole; imao sam doma dobre učitelje i shvatio da se na takove stvari mora trošiti obilje.

Od tutora: da nisam postao ni Zelen ni Modar navijač na utrkama, da se nisam priklanjao ni Lakima ni Teškima[3] u amfiteatru; trpjeti bol i imati malo potreba; raditi vlastitim rukama i gledati svoja posla; biti gluh na zloćudne glasine.

Od Diogneta[4]: izbjegavati isprazan žar; ne vje­rovati ničemu što lažni čudotvorci i šarlatani govore o prizivanjima, protjerivanjima demona i tomu sličnom; ne održavati borbe prepeli­ca, niti se ushićivati takvim sportovima; trpjeti jednostavan govor; gajiti privrženost filozofiji i pohađati predavanja, prvo Bakhejeva, zatim Tadasisova i Marcijanova[5]; od ranih godina pi­sati eseje; rado spavati na poljskome krevetu, pokrivati se kožama i u svemu slijediti grčku obuku.

Od Rustika[6]: prigrliti ideju potrage za isprav­kom i lijekom za vlastitu narav; ne razvija­ti sklonost za retoriku, stoga i ne zapisivati vlastite spekulacije, držati vlastite moralističke propovijedi ili pretjerano slaviti askete ili filan­trope; držati se podalje praznih riječi, versifikacija i kićena jezika; kod kuće se ne šepiriti u svečanoj odori i ne činiti ništa slično tomu; pisma pisati staloženim stilom, poput njegova pisma što ga je iz Sineusse uputio mojoj maj­ci; biti spreman prihvatiti pomirbu s uvrijeđe­nima ili onima koji su uvrijedili, i to čim su i sami spremni na to; čitati pomno, ne zadovo­ljavati se površnim razmišljanjima ili prebrzo prihvaćati tuđa nehajna razmišljanja; otkriće Epiktetovih Razgovora s kojima me upoznao iz vlastita primjerka.

Od Apolonija[7]: moralnu slobodu, sigurnost kojom se zanemaruje kocka sudbine, ne priklanjati se nijednom drugom gledištu, čak ni načas, osim, samo i jedino, onom razumskom; uvijek biti isti čovjek, nepromijenjen neočeki­vanom patnjom, gubitkom djeteta, dugotraj­nom bolešću; u njegovu primjeru uvidjeti da je čovjek kadar sljubiti žar i opuštanje; ne biti nestrpljiv u objašnjenjima; postojanost čovjeka koji vlastitim najmanjim darom smatra svoje iskustvo i umijeće prenošenja filozofskih uvida; pouku kako prihvaćati neskrivene usluge pri­jatelja i pritom ne ugroziti sebe, ili ih bešćutno odbijati.

Od Seksta: blagu ćud i ustroj domaćinstva ko­jim upravlja paterfamilias; ideju života uskla­đena s prirodom; nehinjeno dostojanstvo; iskonsku brigu za prijatelje; snošljivost prema običnim ljudima, kao i prema onima šupljih stavova; uljudan odnos prema svima tako da bi uživanje u razgovoru s njim nadilazilo sva­ku lasku, a sama njegova nazočnost donosila najveće poštovanje cijeloga društva; sigurnost poimanja i metodičnost u otkrivanju i ustro­ju temeljnih životnih načela; nikad ne odavati gnjev ili ijednu drugu strast, već sljubljivati po­svemašnju slobodu od strasti s najvećom ljud­skom prisnošću; hvalu bez pompe, i kako se s lakoćom nosi veliko znanje.

Od Aleksandra gramatičara[8]: ne napadati po­greške ili žučljivo prekidati ako netko pogriješi u vokabularu, sintaksi ili izgovoru, nego ispra­van oblik tog izraza blago uvesti, kroz odgo­vor, potvrđivanje ili u raspravi o problemu – ili na neki drugi sretan način.

Od Fronta[9]: razumjeti učinke sumnje, hirovito­sti i licemjerja u provođenju apsolutne vlasti; kao i to da, većinom, onima koje nazivamo <patricijima> pomalo manjka ljudska prisnost.

Od Aleksandra Platoničara[10]: rijetko, i nikad bez temeljnoga razloga, ikomu reći ili napisati <prezaposlen sam>, niti se koristiti sličnim izli­kama, navodeći <tegobne okolnosti> da bi se neprekidno izbjegavalo održavati postojeće do­bre odnose s bližnjima i suvremenicima.

Od Katula[11]: ne prezirati prijateljsku kritiku, čak i ako je riječ o nerazumnoj tužbi, već se potruditi probuditi uobičajene osjećaje; o uči­teljima govoriti zahvalno i iz srca, kako je to zapisano o Domiciju i Atenodotu[12]; iskrenu lju­bav prema djeci.

Od Severa[13]: ljubiti obitelj, ljubiti istinu, lju­biti pravdu; s njegovom pomoći razumio sam Trazeju, Helvidija, Katona, Dia, Bruta[14]; zače­tak ideje uravnotežena ustava, zajednice ute­meljene na jednakosti i slobodi govora, kao i monarhije koja iznad svega štuje slobodu po­danika; od njega, također, trajno i žarko što­vanje filozofije; dobrohotnost, postojanu da­režljivost, optimizam; povjerenje u privrženost prijatelja, iskrenost prema onima koji su se suočili s njegovom cenzurom, otvoreno izraža­vanje naklonosti i odbojnosti, tako da njegovi prijatelji nisu morali nagađati što želi.

Od Maksima[15]: samoobuzdavanje, otpornost na svaki prolazni hir; dobra volja u svim okol­nostima, uključivo i bolesti; dobru uravnoteže­nost značaja – blag i dostojanstven; snagu bez pritužbe za sve što se mora obaviti; vjerovanje koje je u svima budio, da misli što govori i da s dobrom namjerom čini sve što čini; otporan na svako iznenađenje ili paniku; nikad ne žu­riti, nikad ne oklijevati, nikad pognuti glavu ili ustuknuti – ni, s druge strane, nikad gnjevan ili sumnjičav; širokogrudan u dobrim djelima, pri­rode koja prašta i koja je iskrena; priliku po­stojane pravičnosti kao puta odabranog, a ne nametnutog; činjenicu da se nitko nije smatrao poniženim od njega, ili pak smatrao njemu nadmoćnim; ugodnu ćud.

Od moga poočima[16]: blagost, stameno pridrža­vanje odluka koje je donio pomno razmisliv­ši; nikakva isprazna sklonost navodnim poča­stima; izdržljivost i ustrajnost; spremnost da posluša svaki prijedlog za opće dobro; nagra­đivati nepristrano i svima plaćati što im ide; iskustvo u pitanjima gdje stisnuti, a gdje popu­stiti; zabrana homoseksualne ljubavi s mladim muškarcima; temeljna uljudnost, oslobađanje dvorjana da neprekidno budu nazočni njego­vim večerama kao i obveze da ga prate izvan grada, dok su oni koje bi zadržala neka dru­ga obveza znali da ih gleda jednako kao i sve ostale; usredotočenost i upornost u raspravama u savjetu, nikad zadovoljan prvim utiscima, ni­ti je prerano odbacivao neko pitanje; trud da zadrži prijatelje, bez pretjerivanja ili priklanjanja; vlastito umijeće u svemu – i spokoj koji prati takvo što; obuzdavanje svih slatkorječi­vosti i laskanja tijekom vladavine; neprekidna pozornost okrenuta potrebama Carstva, uprav­ljanje bogatstvima i snošljivost prema kritika­ma o tome; ni traga praznovjernu strahu od bogova ili ljudi, kao ni populizmu ili sramotnu udvaranju rulji, nego trezvena postojanost u svemu – ni traga vulgarnu ili pomodnu ukusu.

U svemu što vodi ka ugodama života – a fortuna je bila darežljiva prema njemu – uživa­ti bez oholosti, kao i bez krivnje, bez imalo ne­hajna prihvaćanja njihove nazočnosti i žaljenja za njihovom odsutnošću; činjenica da ga nitko nikad ne bi opisao kao varalicu, himbenika ili pedanta, nego kao čovjeka blage mudrosti, zrela iskustva, imuna na lasku, kadra da vodi vlastite, kao i tuđe poslove.

Nadalje, njegovo poštovanje istinskih filozo­fa – za one druge nije imao teških riječi, nego je samo gledao kroz njih; druželjubivost, narav­no, kao i smisao za humor, nipošto pretjeran; razumna skrb o vlastitu tijelu, niti isprazna, ni­ti hipohondarska, no ne i na granici nemara, tako da je ostavila malo prostora liječnicima, pripravcima ili terapijama.

Najvažnije, njegova spremnost da se bez protivljenja pokori onima s osobitim umijeći­ma – moguće u književnu izrazu, izučavanju prava, običaja ili bilo kojoj drugoj temi – te da im djelatno pruži podršku kako bi postigli priznat uspjeh u vlastitom području. Djelovati uvijek u skladu s tradicijom, ali ne i očuvanje tradicije uzdizati u nezaslužene visine; nadalje, bez sklonosti za promjenom i slučajem, djelo­vati prema ustaljenim navikama u istim mje­stima i istim djelatnostima; brz povrat nakon napadaja migrene, svjež i osnažen za sve uo­bičajene poslove; bez čuvanja mnogih tajni za sebe – osim u nekoliko iznimnih slučajeva, i to samo onih državnih; razum i umjerenost u pitanjima organiziranja svetkovina, ugovaranja javnih radova i dijeljenja ispomoći – djela čo­vjeka koji je vidio točno što treba učiniti, ne tražeći pogledom slavu zbog svog djela.

Nije bio od onih koji su se kupali u svako doba dana; nije imao potrebu graditi kuće; nije bio izbirljiv u hrani, tkanini ili boji odjeće, ili mladenačkoj ljepoti robova; zna se da su mu halje dolazile iz Lorija – slali su mu ih s njego­va seoskog imanja; mnoge pojedinosti njegova života u Lanuviumu; kako se nosio s poniže­nim carinikom u Tusculumu, kao i svi drugi primjeri takva ponašanja.

Ništa u njemu nije bilo grubo, nesmiljeno ili naglo, za njega se nikad nije moglo reći da ga je <oblio znoj>; sve je bilo u svoje vrijeme i u njegovim mislima, baš kao kod kakva dokoličara – nimalo užurban, već organiziran, sna­žan i postojan u svemu. Ono što je zapisano za Sokrata moglo bi vrijediti i za njega; da je mo­gao postom i užitkom upravljati i onda kada bi mnogi, slabija značaja, odustajali od posta ili pretjerano uživali.

Snaga značaja – kao i izdržljivost ili trezve­nost u njegovu slučaju – otkrivaju čovjeka pu­na i stamena duha, kakav je pokazao Maksim u svojoj bolesti.

Od bogova: imao sam dobre djedove i bake, dobre roditelje, dobru sestru, dobre učitelje, dobru obitelj, rodbinu i prijatelje – gotovo sve; da nisam zgriješio uvrijedivši ijednoga od njih, iako sam bio ćudi koja bi lako dovela, ako bi došlo do prilike, do takvih uvreda – milošću bogova nisu me nikad sastale takve okolnosti. Da me nije, ni časa predugo, podizala djedova priležnica, i da sam sačuvao nevinost, ostav­ljajući spolna iskustva za onaj pravi trenutak, pa čak i pomalo kasnije. Da sam se rodio pod vladarom i ocem koji me oslobodio sva­ke umišljenosti i natjerao me da shvatim kako je moguće živjeti u palači i ne osjećati potre­bu za tjelesnim čuvarima ili kićenim odorama, kandelabrima, kipovima ili drugim predmetima takve pompoznosti – da se čovjek može svesti gotovo na položaj obična građanina i pritom ne gubiti ni dostojanstvo ni snagu u obavljanju vladarskih dužnosti u ime općeg dobra.

Da sam blagoslovljen bratom čiji me značaj mogao potaknuti da skrbim za sebe i čije su mi poštovanje i privrženost bili izvori radosti. Da mi se djeca nisu rodila s manjkom pameti ili tjelesno unakažena. Da nisam dalje napredo­vao u retorici, poetici i drugim zadaćama koje bi me lako mogle zanijeti – da sam ih smatrao svojim pravim putem. Da sam dovoljno brzo svoje tutore uzdigao na javne dužnosti koje sam smatrao da priželjkuju i nisam ih odvra­ćao, s obzirom na njihovu mladost, obećanji­ma za budućnost. Da sam upoznao Apolonija, Rustika i Maksima.

Da sam stekao jasnu i postojanu sliku što se očekuje od života sukladna prirodi te me zato, uz bogove i njihovo općenje s njihova svijeta, njihovu pomoć i nadahnuće, ništa ne priječi da živim životom prirode – moj djelo­mičan neuspjeh posljedica je vlastitih mana i propusta da primijetim nukanje, da ne kažem i pouke, bogova.

Što mi je tijelo toliko izdržalo u životu kakav je moj. Da nikad nisam dodirnuo ni Benediktu ni Teodota[17], i da su me potonja iskustva spol­nih strasti ostavila izliječenim. Iako sam se če­sto ljutio na Rustika, nikad nisam morao po­žaliti zbog svoga ponašanja. Da mi je majka, usud joj je namijenio ranu smrt, svoje posljed­nje godine proživjela sa mnom.

Da nikad nisam, kad god bih poželio po­moći nekomu u bijedi ili nekoj drugoj potrebi, čuo kako nema dovoljno novca – i da se nikad nisam našao u sličnoj potrebi za tuđom nov­čanom pomoći. Da mi je supruga takva kakva jest, pokorna, puna ljubavi i nepomućena – da mi ne manjka prikladnih tutora za djecu.

Da sam putem snova primao pomoć, oso­bito kako izbjeći pljuvanje krvi i napadaje vr­toglavice; tu je i odgovor Kajetskog proročišta[18]: Baš kao što rabiš sebe. Da se nisam, unatoč svoj ljubavi prema filozofiji, zaljubio ni u jednog sofistu, niti svoje vrijeme posvetio raščlambama napisa o logici ili se pak trapio kozmičkim spekulacijama. Za sve to potrebni su <pomoć bogova i naklonost Fortune>.