Meditacije : vodič za dobar život najplemenitijeg rimskog cara | Marko Aurelije

KNJIGA III.
napisana u Karnuntumu[1]

Moramo u obzir uzeti ne samo činjenicu da se život troši iz dana u dan i da preostalo rav­novjesje kopni, nego također: ako živimo du­lje, ništa ne jamči da će nam um jednako tako zadržati moć poimanja i izučavanja svijeta – što nam pomaže da doživimo sve božansko i ljudsko u svojoj punini. Ako demencija nasr­ne, neće nas izdati sposobnosti poput disanja, hranjenja, mašte i žudnje – prije nego što one nestanu, prije njih umire čovjekovo ispravno korištenje sebe sama, ispravna procjena razine dužnosti, sposobnost raščlambe utisaka, poi­manje je li stiglo vrijeme da se napusti ovaj život – sve to i sve ono drugo što u potpu­nosti ovisi o uvježbanom umijeću računanja. Stoga, moramo održavati osjećaj hitnje, ne sa­mo zbog sve skorijeg nadolaska smrti, nego i zato što naše poimanje svijeta i sposobnost ispravnog obraćanja pozornosti nestaju prije nas.

Trebamo biti svjesni kako čak i nenamjerni učinci procesa Prirode posjeduju vlastite čari i privlačnosti. Uzmimo za primjer pečenje kru­ha. Hljeb puca ovdje i ondje, i te pukotine, na neki način omaške pekareva umijeća, nekako privlače pogled i daju osobit poticaj našem te­ku. I smokve slično pucaju kad dozru dokraja; zrelim maslinama na stablu, upravo ta blizina propadanja daje osobitu ljepotu. Jednako dugo i komušine kukuruza što se prigibaju ka tlu, naborano lavlje čelo, pjena što vepru kulja iz usta i još mnogo toga – ako se promatra iz­dvojeno, sve je to daleko od ljepote, no njiho­va posljedičnost u procesima Prirode osnažuje ih i daruje im privlačnost. Tako svaki čovjek s oćutom i dubljim uvidom u djela Cjeline pro­nalazi bar neki užitak u gotovo svakom vidu njihove pojavnosti, među inime i slučajnim po­sljedicama. Takav čovjek neće manje uživati u životnom režanju divljači, nego u prikazu slika­ra i kipara; vidjet će raskoš i svježu ljepotu u starici ili starcu; bit će kadar trezvenim okom gledati zavodljivu privlačnost svojih mladih ro­bova. Ne dijele svi to uvjerenje – samo oni koji su razvili istinsku naklonost Prirodi i nje­zinim djelima. Takvi će ugledati mnoge slične prizore.

Hipokrat je liječio mnoge bolesti da bi i sam umro od boleštine. Kaldejski astrolozi prorekli su smrt mnogima, a onda je i njih pokosio njihov urečeni dan. Aleksandar, Pompej, Julije Cezar bezbroj su puta sravnili cijele gradove, poklali desetke tisuća konja i pješaka na boj­nim poljima, no i njima je došao čas da se oproste od ovoga života. Heraklit je dugo raz­mišljao o požaru koji proždire univerzum, a u utrobi mu se nakupila voda te je umro skoren u hrpi kravlje balege. Štetočine su usmr­tile Demokrita, drugi soj štetočina usmrtio je Sokrata, što s tim, dakle? Ukrcaš se, razviješ jedra, uploviš u luku. Sad siđi na obalu. Što će reći, u drugi život, ništa nije prazno od bo­gova, čak ni na toj obali – i ako samo zbog bešćutnosti, prestat ćeš osjećati patnje i užitke, bez zatravljenosti oklopom tijela, tim daleko nemoćnijim gospodarom vlastita nadmoćnijeg sluge. Jedno je um i božansko – ono drugo su zemlja, prah i krv.

Ne trati preostali dio života razmišljajući o drugima, ako ne razmišljaš u odnosu na neki vid općeg dobra. Zašto sebi oduzimati vrije­me za druge poslove? Mislim reći, razmišljati o tome što taj-i-taj čini, i zašto, što govori, što misli, što smjera, i sve takve misli skreću te sa strogog nadzora smjera vlastita uma.

Ne, u nizu vlastitih misli moraš izbjegavati sve nehajno ili besciljno, osobito sve radoznalo ili zlonamjerno. Uvježbaj se da misliš samo one misli koje odgovaraju na neočekivano pitanje: <Što ti se sada mota po mislima?>, kako bi, tre­nutačno i iskreno mogao reći o čemu je riječ, ovome ili onome, i tako svojim odgovorom dati izravne dokaze o tome da su sve tvoje misli neskrivene i dobrohotne, misli društve­na bića koje ne mari za hirove užitaka ili veća zadovoljstva, za suparništvo, zloću, sumnju ili sve ono što bi, priznanjem, izvuklo rumen na obraze.

Takav čovjek, ako ne odgađa preuzeti svoje mjesto među najboljima, na neki je način sve­ćenik i sluga bogova. On odgovara na božansko što stoluje u njemu, a to stvara čovjeka neokaljana užicima, neozlijeđena ijednom pat­njom, nedirnuta ikojim zlom, nesvjesna sva­ke zloće; borca za najveću nagradu – a ta je izbjeći da te ijedna strast obori na koljena; do srži si prožet pravdom; da svim srcem prihva­ćaš svako iskustvo tebi namijenjeno; rijetko, samo ako se izrodi stvarna potreba za opće dobro, razmišljaš o tome što bi drugi mogli govoriti, činiti ili misliti. Takav mora do kra­ja dovesti samo svoje djelo, i samo njegova sudbom urečena zadaća koju mu je podarila Cjelina zaokuplja svu njegovu pozornost. Svoja djela dovodi do izvrsnosti – a za svoj ždrijeb vjeruje da je vrijedan. Svačiji ždrijeb istodobno je i čovjekov suputnik i njegov gonič.

Takav gaji svijest i o srodnosti svih razum­nih bića, te da je skrb za sve ljude u suglasju s ljudskom naravi; no unatoč tomu ne mora uvažavati svačije mišljenje, nego samo onih ko­ji žive u skladu s prirodom. Neprekidno će se podsjećati kakvi su ljudi oni koji ne žive tako – kakvi su u domu i izvan doma, noću i danju, oni i njihova kvarna društva što ih drže uza se. I zato odbacuje čak i hvalu takvih – to su ljudi koji nisu zadovoljni čak ni sobom.

Ne smiješ učiniti ništa nevoljko, sebično, ne­kritično ili s proturječnim motivima. Ne odi­jevaj vlastite misli u ispraznu otmjenost – ne blebeći, ne petljaj se. Nadalje, dopusti bogu u tebi da bude braniteljem bića koje jesi – muža, zrelih godina, državnika, Rimljanina, vladara; onoga koji je zauzeo svoj položaj poput vojni­ka koji očekuje da truba oglasi povlačenje iz života, spremna na odlazak, onkraj potrebe za svakom prisegom na vjernost ili ljudskim svje­dokom. I potrudi se zadržati vedar duh, kao i neovisnost o vanjskoj ispomoći i spokoju ko­ji su drugi kadri podariti. Dužnost ti je stajati uspravno – a ne držati se uspravno.

Ako u ljudskome životu otkriješ nešto bolje od pravde, istine, samoobuzdavanja, junaštva – ukratko, nešto bolje od samodostatnosti vla­stita uma koji te tjera na djelovanje suklad­no istinskom razumu i prihvaća tvoje nasljeđe usuda u svemu izvan vlastita izbora; ako, kao što kažem, spaziš nešto bolje od toga, onda se okreni tomu svim srcem i uživaj u tom iskon­skom dobru koje si otkrio. No ako se ništa ne pokaže boljim od sama boga koji stoluje u te­bi, koji je pod svoju vlast stavio sve tvoje po­rive, koji nadzire tvoje misli, koji se povukao u se, kako je običavao reći Sokrat, pred svim zavodništvom ćutila, koji se podredio boštvima i skrbi se za ljude – ako sve drugo, u uspored­bi s tim, sagledaš kao maleno i jadno, onda ne daj prostora ničemu; ako se jednom okreneš i prikloniš ijednomu drugom putu, kasnije ćeš se trapiti kako bi povratio prvenstvo onog dobra koje je tvoje i samo tvoje. Zato što nije pravo da se uz bok razumskom i društvenom dobru stavlja išta drugoga reda, na primjer, hvala mnogih, moć, ili bogatstvo, ili predavanje uži­cima. Sve to može poslužiti nakratko, no onda u času preuzima vlast i odnosi te sa sobom. Dakle, ti, ponavljam, moraš jednostavno i slo­bodno odabrati bolje i držati se toga. <No, bo­lje je ono što donosi ploda.> Ako taj plod hra­ni razumsko biće, onda ga prihvati; no ako te hrani samo kao životinju, odbaci ga i drži se, bez pompe, vlastite prosudbe. Samo budi sigu­ran da sudiš pravo.

Nikad kao vlastitu korist ne gledaj ništa što će te u nekom trenutku natjerati da pogaziš vjeru, da odbaciš vjerodostojnost, da mrziš, sumnjaš, proklinješ druge, pretvaraš se, žudiš za ičim što iziskuje tajnost zidova i zavjesa. Čovjek koji povrh svega stavlja vlastiti um i božansko, i klanja se nadmoći boga unutar sebe, od vlasti­ta života ne pravi dramu; bez prisila, bez želje za samoćom ili pak svjetinom – najviše od sve­ga, njegov život neće prožimati ni potjera niti izbjegavanje, i nije mu ni najmanje važno hoće li tjelesnu ljušturu svoje duše zadržati dulje ili kraće vrijeme. Čak i ako odlazak mora uslije­diti sada i ovdje, otići će s jednakom lakoćom kao što bi obavio ikoji drugi čin što svjedoči o vjerodostojnosti i poštenju. Cijeloga života je­dina mu je briga da mu um ne skrene u stanje bez naklonosti razumskim i društvenim bićima.

U umu onoga poniženoga i očišćenoga nećeš pronaći ni traga gnoju, nikakav upaljeni čir, nimalo truleža pod kožom. Usud ga ne hvata nespremna, nedovršenog života, kao što bi se moglo reći za glumca koji pozornicu napušta prije nego što mu je uloga gotova i drama za­vrši. Štoviše, nećeš pronaći ništa slugansko ni namješteno, nimalo ovisnosti ili odalečenosti – ništa za što bi trebao odgovarati, nikakvih skrivenih mana.

Poštuj vlastitu rasudnu moć. Sve počiva na to­me kako bi osiguralo da tvoj um-vladar više ne obuzima nijedna prosudba koja se propušta složiti s naravi ili ustrojem razumskoga bića. Takvo stanje jamči staložene misli, bliskost s drugim ljudima i poslušnost bogovima.

Stoga odbaci sve drugo i sačuvaj samo šačicu stvari. Također se podsjeti kako svatko od nas živi samo u trenutku sadašnjem, u pukom dje­liću vremena; ostatak su života prošlost i ne­izvjesna budućnost. Sigurno, život je malen, a malen je i procjep zemlje na kojoj ga proživlja­vamo; malena je stoga i najdugovječnija slava, svojstvena nizu malih ljudi koji umiru brzo, bez spoznaje o samima sebe, da i ne spomi­njem one davno preminule.

Dodatak već spomenutim primjedbama. Uvijek načini definiciju ili obris onoga što se predstav­lja tvome umu, kako bi ga mogao ogoljeti do temeljne biti i odrediti, jasno, u cjelini i u svim dijelovima, te biti kadar sebi izreći njegovo istinsko ime i imena svih onih počela od kojih je sastavljen i na koje će se raščiniti.

Ništa toliko ne pogoduje veličini uma kao sposobnost da se svaki čimbenik vlastita život­nog iskustva podvrgne promišljenoj i iskrenoj razudbi, uvijek i istovremeno taj način koristeći kao sredstvo razmišljanja o prirodi univerzu­ma, kako prilog svakom djelu ili zbivanju pri­donosi toj prirodi, vrijednosti koju to ima za Cjelinu, kao i njegovu vrijednost za čovjeka – a čovjek je stanovnik tog najuzvišenijeg Grada čiji su svi drugi gradovi puka domaćinstva.

Zato se zapitaj, što je to što sada ostavlja svoj utisak na mene? Od čega je sačinjeno? Koliko će, u prirodi stvari, ono potrajati? Koja je vrlina potrebna da mu se priđe – blagost, na primjer, hrabrost, iskrenost, odanost, jedno­stavnost, samodostatnost i tako dalje? Stoga u svakom tom slučaju moramo reći: ovo je došlo od boga; ovo je ishod sjecišta sudbine, mreža usuda, ili neka druga podudarnost slučajnoga; a ovo potječe od mog brata čovjeka, mog ro­đaka, meni bliskoga, onoga koji ne zna što je sukladno njegovoj vlastitoj naravi. No ja zna­dem – i zato ću se s njim nositi blago i pošte­no, štovati prirodni zakon našeg bratstva, no istovremeno smjeram mu pripraviti dobar ko­lač od svega moralno neutralnoga.

Ako se baciš na svoju trenutačnu zadaću putem istinskog razuma, punom odlučnošću, žarom i dobrom voljom – ako ne priznaješ nikakvu smetnju, nego vlastito božansko održavaš či­stim i stojiš čvrst kao da sve to moraš odmah predati; ako to prigrliš, ne očekuješ ništa, ne izbjegavaš ništa, nego si samozadovoljan sva­kim trenutačnim djelom ostvarenim u skladu s prirodom i junačkom iskrenošću u svemu što govoriš i misliš – onda ćeš živjeti dobrim živo­tom. I nitko te neće biti kadar zaustaviti.

Baš kao što liječnici svoje instrumente i nože­ve drže pri ruci za kakav hitan slučaj, tako i ti moraš vlastita učenja imati spremnima za prepoznavanje božanskoga i ljudskoga, i os­tvarenje svakog djela, čak i onog najmanjeg, svjestan povezanosti što ujedinjuje to dvo­je. Nijedno djelo u ljudskome okruženju ne­će uspjeti bez oslanjanja na božansko, kao ni obratno od toga.

Dosta je lutanja. Malo je vjerojatno da ćeš či­tati vlastite škrabotine, vlastite povijesti drevnih Grka i Rimljana, izvatke iz njihove književnosti spremljene za starost. Požuri dakle prema kra­ju, odbaci isprazne nade, spasi se, ako imalo skrbiš za sebe, još dok prilika nije pobjegla.

Oni ne znaju sva značenja krađe, sijanja, ku­povanja, mirovanja, poimanja što se sve mora učiniti – sve to nije namijenjeno oku, nego dru­gom soju viđenja.

Tijelo, duša, um. Tijelu pripadaju oćuti i nji­hovi osjeti, duši porivi, umu prosudbe. Temelj osjetilnih podražaja zajednički nam je sa sto­kom; uzvrat na konce poriva zajednički nam je s divljim zvijerima, katamitima[2], s Falarisom ili s Neronom; um kao vodič u onome što je naizgled ispravno djelovanje zajedničko nam je s onima koji ne vjeruju u bogove, onima koji izdaju domovinu, onima koji skaču na sve iza zatvorenih vrata.

Pa ako je sve zajedničko sa značajkama koje sam ovdje spomenuo, iz toga slijedi da je te­meljna odrednica dobra čovjeka voljeti i prigrli­ti sve što mu se dogodi na njegovoj niti sudbi­ne; ne kaljati božansko što stoluje u njegovim grudima ili mu dosađivati s gomilama smućenih dojmova, nego čuvati njegovu trajnu naklonost istinskom odanošću bogu, govoriti samo ono što je istina, činiti samo ono što je ispravno.

I ako mu nitko ne vjeruje zato što živi pri­prostim, poštenim i vedrim životom, on se ne kavži ni s jednim od tih, i ne poznaje skretanja na putu što vodi do konačna cilja njegova ži­vota – do njega mora doprijeti čist, spokojan, spreman da ode, u nenametnutom skladu s vlastitim usudom.