Meditacije : vodič za dobar život najplemenitijeg rimskog cara | Marko Aurelije

KNJIGA IV.

Gdje god je u suglasju s prirodom, vladajuća moć u nama prilagodljivo sagledava okolnosti i s lakoćom se stapa i s praktičnošću i s trenu­tačnim zbivanjem. Za svoj rad nema omiljenu tvar, no svoje ciljeve postavlja uvjetno, sva­ku zapreku pretvarajući u materiju za vlastitu uporabu. To je poput vatre koja osvaja sve što padne u nju. Malen plamen lako gasne, ali žar­ka vatra brzo prisvaja sve što je nabacano na nju, guta i, posljedično, uzdiže se još viša.

Nijedno djelo ne smije se izvršiti bez cilja, već samo u skladu s načelom koje potvrđuje umi­jeće života.

Ljudi traže pribježište od sebe samih – na se­lu, uz more, u brdima – a ti sam osobito si podložan toj čežnji. No sve je to prilično nefilozofski – takva mogućnost da se, kad god to poželiš, povučeš u sebe. Nijedno pribježište čovjeku ne pruža veći spokoj i opuštanje od vlastita uma, osobito ako je taj kadar zaroniti u misli koje ga u trenutku i sveobuhvatno umi­ruju – pod tim mirom jednostavno mislim na dobro uređen život. Stoga si neprekidno osi­guravaj to pribježište, obnavljaj sebe. Doktrine koje ćeš ondje pronaći trebaju biti malobrojne i temeljne, dovoljne da u jednom susretu speru svu tvoju patnju i vrate te slobodna od prezira prema onomu čemu se moraš iznova pridružiti.

A što je to što ćeš prezirati? Ljudsku zloću? Prisjeti se zaključka da se razumna bića rađaju jedna zbog drugih, da je snošljivost dio pravde, da zločinjenje nije namjerno. Razmisli o broju ljudi koji život provode u neprijateljstvu, sum­nji, mržnji, otvorenu ratu – a zatim ih polo­že na odar ili bivaju svedeni na pepeo. Dakle, stoj. Ili ćeš strepiti zbog vlastite udaljenosti od Cjeline? Ponovno provjeri druge mogućnosti – proviđenje ili atome – i brojne naznake da je univerzum vid zajednice. Hoće li pitanja puti i dalje imati upliv na tebe? Shvati kako um, nakon što je apstrahirao sama sebe i spoznao vlastitu određujuću moć, nema dodira s kret­njama tjelesnog duha, bile one glatke ili mučne – i, konačno, sjeti se svega što si čuo i prihva­tio o patnji i užitku.

Dakle, hoće li te omesti malo slave? Pogledaj samo hitrinu sveopćega zaborava, oceane ne­mjerljiva vremena i prije i poslije, ispraznost ovacija, slijepu hirovitost tvojih navodnih pristaša, sićušnu izbu u kojoj je sve to zatoče­no. Cijela je Zemlja tek točka u svemiru; ka­kva je tek sićušna pukotina na njoj tvoje pre­bivalište, a koliko ti njih, i kakva soja, ondje poju svoje hvale.

I, na kraju, pamti to povlačenje u svoje po­dručje u vlastitoj nutrini. Iznad svega, nema agonije, nema napetosti. Budi vlastiti gospo­dar, gledaj na sve kao čovjek, kao ljudsko bi­će, kao građanin, kao moralno stvorenje. Ovo su dvije, trenutačno korisne misli u koje ćeš uroniti. Prvo – stvari ne mogu dirnuti um: one su izvanjske i nepomične; strepnja mo­že poteći samo iz unutarnje prosudbe. Drugo, da se sve ono što vidiš mijenja još u trenutku dok to promatraš, i zatim nestaje. Neprekidno se podsjećaj da si se i ti, kakva si sebe vidio, već promijenio. Univerzum je mijena – život je prosudba.

Ako nam je um svima zajednički, onda zajed­nički posjedujemo i razum – ono što nas čini razumskim bićima. Ako je tako, onda je za­jednički i razum koji nalaže što smijemo činiti, a što ne smijemo. Ako je tako, onda nam je svima zajednički i zakon. Ako je tako, onda smo građani. Ako je tako, onda sudjelujemo u poretku. Ako je tako, onda je i univerzum vr­sta zajednice. U čemu bi drugome bilo moguće tvrditi da cijela ljudska rasa dijeli zajedničko ustrojstvo?

Dakle, otamo, iz tog zajedničkog grada, crpi­mo naš istinski um, naš razum, naš zakon – odakle drugdje? Baš kao što je zemaljski dio mene proistekao iz neke zemlje, vodeni iz slje­dećeg elementa, zrak moga daha iz nekog dru­gog izvora, ono vrelo i vatreno iz vlastita poče­la (jer ništa ne nastaje ni iz čega, niti se vraća u ništa) – tako i um također ima vlastit izvor.

Smrt je, jednako kao i rođenje, misterij priro­de: prvo spajanje, zatim rastakanje, jednih te istih počela. Što nipošto nije razlog za nelago­du – nekom inteligentnom stvoru to nipošto ne izlazi izvan reda niti se protivi načelima njego­va ustroja.

S takvim ljudima takav je ishod i prirodan i neizbježan – ako želiš drugačije, nadaš se da smokve neće više davati svoje mlijeko. U sva­kom slučaju, pamti da ćete ubrzo i ti i on biti mrtvi, a nedugo nakon toga neće preostati ni vaša imena.

Kloni se prosudbe i uklonio si misao: <ja sam ranjen>; ukloni misao <ja sam ranjen>, i time uklanjaš i samu ranu.

Ono što ne pogoršava ljudsko biće po sebi, ne može mu ni pogoršati život; ne može ga raniti ni izvana ni iznutra.

Priroda onog što je blagotvorno obvezna je ta­ko djelovati.

<Sve je pravo što se zbiva u svijetu.> Pomno is­pitaj tu izreku i otkrit ćeš da je istinita. <Pravo> ne promišljam samo u granicama uzroka i po­sljedice, nego i u smislu <pravednoga> – kao da neki činovnik dijeli dugovanja. Stoga, štuj to baš kao što si započeo, i u svemu što činiš djeluj kao dobar čovjek, u određenom znače­nju <dobra čovjeka>. Očuvaj to na svim poljima svoga djelovanja.

Kad ti netko učini nažao, ne sudi onako ka­ko to on tumači ili priželjkuje da ti tumačiš. Sagledaj sve onako kako jest, u čistoj istini.

Uvijek čuvaj dva načela u spremnosti. Prvo, či­niti samo ono što razum prirođen kraljevskim i pravosudnim moćima propisuje za dobrobit čovječanstva. Drugo, mijenjaj mišljenje ako ui­stinu postoji netko tko će te ispraviti i povesti te podalje od onoga u što vjeruješ. No takav prijelaz uvijek mora proisteći iz vjerovanja u pravdu ili opće dobro – takav mora biti i tvoj odabrani put, ne samo zbog prividna užitka ili omiljenosti.

<Posjeduješ li razum?> <Posjedujem.> <Zašto ga onda ne koristiš? Ako razum radi svoje, što vi­še hoćeš?>

Opstojao si kao dio Cjeline. Nestat ćeš u ono­me što te rodilo – ili ćeš se promijeniti i prijeći u stvaralačko načelo univerzuma.

Mnogo zrna tamjana na istome žrtveniku. Jedno se prvo pretoči u pepeo, drugo tek posli­je – razlike nema.

Za deset dana oni isti koji te sad gledaju kao zvijer ili pavijana smatrat će te bogom – ako se povratiš vlastitim načelima i štovanju Razuma.

Ne, nemaš tisuće godina života. Hitnja je tvoje breme. Dok živiš, dok možeš, postani dobar.

Kakav tek spokoj uma dobivaš ne gledajući što ti je susjed rekao, učinio ili pomislio, nego samo vlastita djela, čineći ih pravičnima, do­stojnima štovanja, prožetima dobrotom. Dakle, ne osvrći se na mračne likove ni preko jednog ramena, već trči ravno ka cilju – ravno, ne teturaj.

Onaj tko je sav usplahiren zbog buduće sla­ve propušta shvatiti kako će svi koji ga pam­te ubrzo biti mrtvi – kao i on. Isto će vrijediti za sve nasljednike, sve dok sjećanje na njega ne zgasne u nizu svjetiljki, upaljenih i zatim ugašenih. No pretpostavi da će oni koji će te pamtiti biti besmrtni, a sjećanje vječno. Čak i tako, što to znači tebi? I time ne mislim reći kako to ne znači ništa samo mrtvima, nego što će i živima tolika hvala, osim radi nekog vida korisnog upravljanja? Kako stvari stoje, gubiš priliku zgrabiti onaj dar prirode koji ne ovisi o tuđoj riječi. Stoga…

Sve što je na ikoji način lijepo posjeduje vla­stitu ljepotu po sebi, urođenu i samodostatnu – hvastanje nije njezin dio. U svakom slučaju, hvala ne poboljšava, niti pogoršava išta. To vrijedi čak i za općeprihvaćenu ideju ljepote – u predmetima, kao i umjetničkim djelima. Dakle, potrebuje li ono istinski lijepo išta onraj sebe? Ništa više od zakona, ništa više od istine, ništa više od nježnosti ili vjerodostojno­sti. Što od toga navedenoga svoju ljepotu iz­vlači iz hvale ili vene pod kritikama? Gubi li smaragd svoju kakvoću ako ga se ne hvali? Što je sa zlatom, bjelokosti, purpurom, lirom, bo­dežom, cvijetom, grmom?

Možeš pitati kako, ako duše žive dalje, zrak može prihvatiti sve njih od početka vremena. Pa, kako zemlja prihvaća sva ona tijela ukopa­na u nju tijekom iste te vječnosti? Baš kao i ov­dje na zemlji, nakon što su tijela na njoj prebi­vala neko vrijeme, njihova mijena i raspadanje oslobađa mjesto za druga tijela – isto vrijedi i za duše što su se preselile u zrak. One ondje prebivaju neko vrijeme, zatim se mijenjaju, ra­staču i zaplamte dok se utapaju u stvaralačkome načelu Cjeline – tako oslobađaju prostor za nove stanovnike. Tako bi glasio odgovor na pretpostavku da duše nastavljaju živjeti.

Ipak, morali bismo razmotriti, ne samo mnoštvo tako ukopanih tijela, nego i broj ži­votinja koje svakodnevno jedemo mi i druga stvorenja – golema količina, u neku ruku po­kopana u tijelima onih koji se hrane njima. A ipak, za njih ima mjesta zato što se rastaču u krv i mijenjaju u počela zraka i vatre.

Kako ispitati istinitost toga? Razlikujući materijalno i uzročno.

Dosta lutanja. Svakim porivom daruj ono što je pravo – svakom mišlju drži se onoga što je izvjesno.

Univerzumu, tvoj sklad moj je sklad; ništa u tvojem pravom času za mene nije ni prerano ni prekasno. Prirodo, sva tvoja doba dono­se mi svoj plod: sve dolazi od tebe, postoji u tebi, vraća se tebi. Pjesnik govori: <Dragi gra­de Kekropsov>[1]; nećeš li ti reći: <Dragi grade Zeusov>?

<Ako želiš biti sretan>, kaže Demokrit, <radi malo.> Zar ne bi bilo bolje raditi ono što je neophodno, što zahtijeva razum prirodno druš­tvenoga bića, i način na koji razum traži da se to obavi? To donosi sreću i velikim i malim djelima. Većina onoga što govorimo i što či­nimo nepotrebno je – ukloni površnost i imat ćeš više vremena i manje briga. Stoga bi svat­ko, u svakoj prilici, trebao sebe podsjetiti: <Je li ovo, ili nije, nešto neophodno?> Uklanjanje nepotrebnoga trebalo bi primijeniti ne samo na djela nego i na misli – tada ne bi dolazilo do suvišnih djela.

Također i kušaj kako ti ide živjeti životom do­bra čovjeka – čovjeka zadovoljna onime što mu je udijelila Cjelina, i zadovoljan vlastitim pravičnim djelom i dobrom naravi.

To si sagledao – sad pogledaj ovo. Ne muči se, ostani jednostavan. Netko radi krivo? Radi krivo sebi. Je li ti se nešto dogodilo? Dobro. Sve što se dogodi urekla je Cjelina od samo­ga početka i istkala za tvoj usud. Zaključimo, život je kratak – izvlači korist iz sadašnjega trenutka, pravičnim razumom i pravednošću. Budi trezven i opušten.

Ili uređen univerzum, ili pak kaša pomiješanih sastojaka, no poredak je i dalje čvrst. Kako bi inače neki vid osobnog ustroja opstajao u tvojoj nutrini – ako Cjelinom vlada nered? Osobito ako se uzme u obzir da sve stvari, zasebne kakve već jesu, prodiru i odgovaraju jedne na druge.

Mračan značaj, ženskast, okorjeli značaj, zna­čaj grubijana ili tupe životinje: djetinjast, glup, prijetvoran, surov, plaćenički, tiranski.

Ako je onaj koji ne poima sadržaj univerzuma u njemu stranac, nimalo manje stranac nije ni onaj koji propušta pojmiti što se zbiva u nje­mu. On je bjegunac ako bježi od društvenoga načela; slijep ako zatvara oko uma; prosjak ako ovisi o drugima i u sebi ne posjeduje sve potrebno mu za život; tumor univezuma ako stoji postrance i odalečuje se od načela naše zajedničke prirode zbog nezadovoljstva vlasti­tim sojem (to na površinu izvlači priroda, baš kao što je izvukla i tebe); društveni trn ako ot­kida vlastitu dušu od duše svih razumskih bića, duše koja je jedinstvo.

Jedan filozof nema košulju, jedan nema knjigu. Eto još jednog polugologa: <Nemam kruha>, kaže, <ali sam vjeran Razumu.> A ja posjedu­jem svu hranu učenja, a ipak nisam vjernik.

Ljubi umijeće koje si naučio i u njemu na­đi utjehu. Ostatak života provedi iskreno posvetivši cijelo svoje biće bogovima i od sebe ne čini ni tiranina ni roba ikomu drugomu.

Na primjer, sjeti se Vespazijanovih vremena. Vidjet ćeš da je sve isto. Ljudi se žene, imaju djecu, obolijevaju, umiru, bore se, slave, trguju, obrađuju zemlju, laskaju, laktare se, sumnjaju, rote se, mole se za tuđu smrt, gunđaju na vla­stiti rod, zaljubljuju se, zgrću blago, čeznu za konzulatom ili kraljevskom vlašću. A taj je njiov život sad okončan, nestao je.

Vrati se u Trajanovo doba. I opet, sve isto. I taj je život također mrtav.

Jednako tako, ispitaj povijesti drugih era, pa čak i cijelih nacija, i onda vidi koliko je životnih stremljenja dočekao kratak pad i ra­stakanje na počela. I iznad svega, u mislima preispitaj sve koje si sam vidio kako se jalovo bore, odbijaju djelovati sukladno vlastitoj pri­rodi, čvrsto je se pridržavajući i smatrajući je dovoljnom. U tom okruženju moraš zapamtiti da postoji razmjerna vrijednost pozornosti koju obraćamo na svako djelo – tako nećeš izgubiti hrabrost posvećujući onomu manje važnom vi­še vremena nego što zaslužuje.

Riječi koje su se davno naširoko rabile sad su zastarjele. Kao i imena nekoć slavnih na neki su način zastarjela – Kamilo, Cezon, Volezus, Dentat; malo poslije Scipion i Katon, zatim August, pa onda Hadrijan i Antonin[2]. Sve bli­jedi i brzo se pretače u mit – jednako brzo utapa ih konačni zaborav. A govorim o onima koji su sjali čarobnim sjajem – svi ostali su, nakon što su ispustili zadnji dah, u času <onkraj očiju, onkraj spomena>. No što je uopće vječno sjećanje? Puka praznina.

Stoga, na što bi čovjek trebao upraviti svoj trud? Samo i jedino – pravičan um, djela za opće dobro, govor nesposoban za laž, držanje koje kao potrebno prihvaća sve što se zbiva, razumljivost koja proistječe iz jednako razum­ljiva prvog izvora.

Radosno se predaj Kloti – neka istka tvoju nit u kakvu god mrežu poželi.

Sve je prolazno, i sjećanje i predmet sjećanja.

Neprekidno prati sve što se zbiva putem mije­ne, i navikni se na pomisao da priroda Cjeline najviše voli mijenjati jedan oblik postojanja u drugi – sličan, ali nov. Sve što postoji u ne­ku je ruku sjeme nasljednika – no tvoja ideja <sjemena> samo je ono što polažeš u zemlju ili utrobu – to je vrlo nefilozofsko razmišljanje.

Uskoro ćeš umrijeti, a još nisi bistrih misli, bez nevolja, još se nisi oslobodio strahova od rana, nisi blag prema svima, niti uvjeren da je pra­vično djelovanje jedina mudrost.

Zagledaj se u um onih koji vode – primijeti ono što će čak i mudri izbjegavati ili pratiti.

Opasnost za tebe ne može prebivati u tuđem vladajućem umu, kao ni u ikakvu obratu ili mijeni okolnosti. Onda, gdje? U onome tvojem dijelu koji prosuđuje opasnost. Ako prosudba izostane, sve je dobro. Čak i ako ono tebi naj­bliže, vlastito tijelo, podlegne nožu ili paljenju rana, ili pak leži te trune ili umire, čak i tada sposobnost u tebi koja sudi o tome mora osta­ti nepomućena. To će reći, ona ne smije suditi ništa dobro ili loše što jednako može zadesiti dobra čovjeka kao i onog lošeg; zato ono što može zadesiti čovjeka koji ne poštuje usklađe­nost vlastita života s prirodom nije ni u skladu s prirodom, ni protivno njoj.

Uvijek o univerzumu razmišljaj kao o jednom živom stvoru koji obuhvaća jednu supstancu i jednu dušu: kako se sve utapa u toj jednoj svi­jesti; kako jedan jedini poriv upravlja svim nje­govim djelima; kako sve surađuje u svemu što se zbiva – temeljna mreža i tkanje svega.

Ti si duša koja nosi truplo, kako je običavao govoriti Epiktet.

Mijena – ništa samo po sebi loše u tijeku, ništa samo po sebi dobro u ishodu.

Postoji rijeka stvaranja, a vrijeme je divlja bu­jica. Čim se nešto spazi, ono nestaje i nailazi nešto drugo; i ono će otploviti svojim putem.

Sve što se zbiva poznato je i blisko poput ru­ža u proljeće i plodova u ljeto. Isto vrijedi i za bolest, smrt, kletvu i urote – i sve što ushićuje ili trapi one bezumne.

Ono što dolazi poslije uvijek je srodno onomu što se zbivalo prije. A ne samo puko nabraja­nje raznorodnih stvari ili samo neizbježan niz, nego razumska povezanost – baš kao što je sve postojeće skladno međupovezano, tako i pro­ces nastajanja ne otkriva puko nasljeđivanje, nego i prelijepu, urođenu srodnost.

Uvijek pamti Heraklita: <Smrt zemlje jest ro­đenje vode; smrt vode rođenje je zraka; smrt zraka je plamen, i onda sve iznova.> Pamti i njegovu sliku čovjeka koji zaboravlja put do doma; njegovu izreku da je čovjek u sukobu sa svojim najpostojanijim suputnikom, Razumom koji vlada svime; da ih zatječe njihovo sva­kodnevno iskustvo; da ne smijemo djelovati ili govoriti kao da spavamo jer san donosi privid govora i djela; da ne smijemo biti nalik djeci u društvu roditelja i slijepo prihvaćati sve što nam se govori.

Baš kao da ti je bog rekao da ćeš umrijeti su­tra ili najkasnije prekosutra, nećeš pridavati važnost toj razlici od jednoga dana, osim ako nisi posvemašnja kukavica (toliko je sićušan taj vremenski razmak): stoga moraš misliti kako nema velike razlike između života do stote go­dine i života do sutra.

Neprekidno pamti koliko je liječnika umrlo na­kon što su nabirali čela nad vlastitim bolesni­cima; koliko astrologa nakon što su drugima prorekli smrt, kao da je smrt nešto važno; ko­liko filozofa, poslije beskrajnih razmišljanja o smrti ili besmrtnosti; koliko heroja, poslije svih onih koje su pobili; koliko tirana, nakon što su svoju moć iskaljivali čudovišnom zloćom na tuđim životima, baš kao da su i sami besmrtni. Pomisli samo koliko je cijelih gradova <pomr­lo> – Helikej, Pompeji, Herkulanej, i bezbrojni drugi. A sada se sjeti svih onih koje si pozna­vao osobno, jednoga za drugim; netko prati prijateljev sprovod, zatim pokapaju njega, a slijedi ga netko drugi – sve u kratkom vreme­nu. Zaključak? Uvijek ljudski život promatraj kao kratak i jeftin. Jučer sjeme – sutra mumija ili pepeo.

Stoga se kroz ovaj sićušan dio vremena mo­ra prolaziti u skladu s prirodom i napustiti ga zadovoljan, kao što maslina pada kad dozori, blagoslivljajući zemlju koja ju je rodila i zahva­ljujući stablu koje joj je podarilo rast.

Budi poput krševite obale o koju se neprestan­ce lome valovi. Ona stoji postojano, a oko nje uzavrele vode polako se smiruju.

<Moja loša sreća kriva je što me to snašlo.> Ne, radije reci: <Moja je sreća što, iako me to snašlo, mogu sve to otrpjeti bez patnje, da me sadašnjica ne zdrobi i da ne strepim pred bu­dućnošću.> Zato što se nešto takvo može do­goditi svakomu, no ne može svatko to otrpjeti bez patnje. Dakle, zašto gledati u tome veću nesreću od sreće u sposobnosti da to otrpiš? Ili, općenito govoreći, bi li išta proglasio neči­jom nesrećom, ako to ne odstupa od ljudske prirode? Ili nazvao odstupanjem od ljudske prirode ono što se ne protivi svrhovitosti te prirode? Dakle, dobro. Naučio si što je svrha. Stoga, postoji li u tom zbivanju išta što ti prije­či biti pravičan, čistih misli, uzdržljiv, inteligen­tan, pravedan, iskren, častan i slobodan – ili bilo što od drugih atributa čiji je spoj ispunje­nje čovjekove istinske prirode? I zato u svim budućim događajima koji bi mogli probuditi tugu, pamti i prizovi ovo načelo: <To nije ne­sreća, nego trpjeti to i biti iskren prema sebi znači imati sreću.>

Ne pretjerano filozofska, ali učinkovita pomoć da se smrt postavi na svoje mjesto leži u pre­gledavanju popisa onih koji su se dugo držali života. U kakvoj su prednosti pred onima što su preminuli ranije? U svakom slučaju, sad su svi u svojim grobovima – Kadicijan, Fabije, Julijan, Lepid i svi nalik njima koji su bili na­zočni mnogim pogrebima i, naposljetku, svo­jem vlastitom. Istini za volju, put koji moramo prijeći kratak je, a mi se njime vučemo teškom mukom, u lošem društvu, unutar tog nemoć­nog tijela. Dakle, ništa veličanstveno. Osvrni se i pogledaj beskrajan zaljev vremena i onda be­skonačnost pred sobom. Tako sagledana, ka­kva je razlika između tri dana starog novoro­đenčeta i tri naraštaja starog Nestora?

Uvijek trči kratkim putem; put prirode je kra­tak. Svime što činiš i govoriš stremi onom naj­zdravijem. Takva svrhovitost oslobađa čovjeka bremena službe, i svake potrebe da upravlja ili zadivljuje.