Meditacije : vodič za dobar život najplemenitijeg rimskog cara | Marko Aurelije

KNJIGA IX.

Nepravda je grijeh. Kad je Priroda univerzuma ustrojavala razumska bića jedna zbog drugih – kako bi si, kako i zaslužuju, međusobno po­magali i nikad ne nanosili štetu – svatko tko se protivi njezinoj volji nedvojbeno je kriv za grijeh protiv najstarijeg od boštava; zato što je Priroda univerzuma priroda one konačne stvarnosti, s kojom je povezano sve sadašnje postojanje.

I laž je jednako tako grijeh protiv iste bo­ginje; njezino ime je Istina, i ona je prvotni uzrok svega što je istinito. Tko svjesno laže, griješi u tolikoj mjeri da njegova varka uzro­kuje nepravdu; onaj tko laže nesvjesno, griješi do te mjere da postaje neusklađen s prirodom Cjeline i izvan prirodna poretka uređenog uni­verzuma s kojim se bori. A to je uistinu borba, budući da takav sebi dopušta biti nasuprot isti­ni. Od prirode je primio upozorenja – ne ma­reći za njih, sad je nesposoban razlučiti lažno od istinitoga.

Štoviše, potraga za užitkom kao nešto do­bro, i izbjegavanje patnje kao nešto loše, tvo­re grijeh. Netko takav neizbježno i često mora kriviti Prirodu univerzuma za nepoštenu raspo­djelu između dobrih i zlih ljudi, budući da su oni zli često duboko ogrezli u užitak i posje­dovanje kojim zamjenjuju užitak, dok oni do­bri često nailaze na patnju i okolnosti koje im uzrokuju bol.

Nadalje, svatko tko se plaši boli jednako tako će se ponekad plašiti i nekog budućeg do­gađaja na svijetu, što je također nedvojbeni gri­jeh. I čovjek koji traga za užicima neće se suz­držati od nepravde – očit grijeh. Oni koji žele štovati Prirodu i dijeliti njezin um, moraju sami biti ravnodušni prema tim parovima suprotno­sti, prema kojima je ravnodušna i Priroda uni­verzuma – ona ne bi stvorila takve suprotnosti da nije prema njima bila ravnodušna. Stoga svatko tko sam nije ravnodušan prema patnji i užitku, smrti i životu, slavi i zaboravu – svemu prema čemu se Priroda univerzuma odnosi rav­nodušno – posve jasno čini grijeh.

Riječima <svemu prema čemu se Priroda univerzuma odnosi ravnodušno> mislim reći da se sve to zbiva nepristrano od uzroka i poslje­dice svega što nastaje i svoje postojanje duguje ostvarenju nekog izvornog poriva Proviđenja. Tim i takvim je porivom Proviđenje postavilo prvu postavku ustroja sadašnjeg poretka uni­verzuma; ono je začelo određena načela ono­ga što treba biti, i odredilo stvaralačke silni­ce da stvaraju tvari, preobrazbe i neprekinutu obnovu.

Čovjek razuma i tankoćutnosti napustit će ljudsko društvo nijednom ne okusivši licemjer­je, bilo kakvu izvještačenost, pretjeranost ili pompu. Drugi najbolji način jest da nam se smuči od svega toga prije nego što ispustimo posljednji dan. Ili ti je milije za stolom sjedi­ti sa zloćom? Zar te vlastito iskustvo još nije uvjerilo da otjeraš tu pošast? Izopačenje uma daleko je veća pošast od ijedne druge kužne mijene u okolnu zraku koji udišemo. Ovo po­tonje kuži živa stvorenja u njihovoj živoj pri­rodi – ono prethodno okužuje ljudska bića u njihovoj ljudskosti.

Ne preziri smrt; radije je dočekaj kao još je­dan dio volje prirode. Samo naše rastakanje isto je kao svi drugi prirodni procesi što ih do­nose životna doba – poput mladosti i starosti, rasta i sazrijevanja, razvoja zubi, rasta brade i sijede kose, oplodnje, trudnoće i rađanja djece. Učeno gledanje na smrt poučava kako u tome nema ništa površno, zakinuto ili odbojnosti vrijedno; valja je jednostavno čekati kao svrhu prirode. Jednako kao što sad možda čekaš da dijete koje nosi tvoja supruga iziđe iz utrobe, tako se trebaš radovati i vremenu kad će ti du­ša kliznuti iz ovog tjelesnog oklopa.

Ako tragaš za drugim mjerilom – neznan­stvenim, no čuvstveno učinkovitim – otkrit ćeš kako će ti se biti lako suočiti sa smrću ako prestaneš razmišljati o poslima što ćeš ih osta­viti za sobom i onima koji ti više neće zagađi­vati dušu. Naravno, ne smiješ se ljutiti na njih, radije se skrbi o njima i gledaj ih s blagošću; ipak, pamti da oslobođenje koje donosi smrt nije oslobođenje od istomišljenika. Samo bi te to, ako išta, moglo povući natrag i prikovati za život – ako ti je dano živjeti u društvu ljudi koji dijele tvoja načela. No ako je stanje takvo da ti je dugočasno živjeti neusklađen s drugovi­ma, onda ćeš reći: <Dođi hitro, o smrti, jer bih mogao zaboraviti i sebe.>

Grješnik griješi protiv sebe; krivac krivi sebe, sebe čineći moralno izopačenim.

Mogući su grijesi propustom, kao i grijesi djelom.

Neka ti ovo dostaje – sadašnja izvjesnost pro­sudbe, sadašnje društveno djelovanje, sadašnje stanje, savršeno zadovoljno svakim učinkom nekog vanjskog uzroka.

Izbriši utisak mašte, zaustavi poriv, utaži žud­nju – neka je tvoj upravljački um svoj vlastiti gospodar.

Nerazumna stvorenja dijele jednu probuđenu dušu, dok razumska stvorenja sudjeluju u jed­noj inteligentnoj duši – baš kao što je jedna zemlja za sve stvorove zemlje, jedno svjetlo pod kojim se gleda, jedan zrak da ga dišemo svi obdareni vidom i životom.

Sve ono što dijeli neku zajedničku crtu sklono je vlastitu soju. Sve zemaljsko naginje zemlji. Sve vodeno teče zajedno, jednako tako i sa zra­kom, te su im potrebne tvarne zapreke kako bi došlo do razdvajanja. Vatra plamti uvis zbog elementarne vatre, no i dalje je neizrecivo volj­na pomoći raspaliti svaku vatru ovdje dolje, u svakoj tvari koja je malo presuha i lako plane, zbog manjka sastojaka koji priječe zapaljenje.

Stoga je i sve što dijeli zajedničku inteligen­tnu prirodu u jednakoj mjeri, pa čak i više, sklono vlastitu soju. Razmjerno vlastitoj nad­moći ostatku, spremno je miješati se i stapati s vlastitom obitelji.

Stoga se od samog početka među neracio­nalnim stvorovima nailazi na rojeve, jata, ptice koje podižu mlade, i na neku vrstu ljubavi – ondje su već na djelu oživjele duše, a u višim redovima postoji snažna veza zajednice koja se ne susreće u biljaka, među kamenjem ili sta­blima. Među razumskim stvorenjima postoje građanske zajednice, prijateljstva, domaćinstva, skupovi – u ratu, tu su sporazumi i primirja. Među još višim stvorovima postoji neki vid je­dinstva čak i na udaljenosti, kao što je slučaj sa zvijezdama. Tako više razine postojanja mo­gu osjećati bliskost čak i ako su članovi raz­dvojeni nadaleko.

Stoga, pogledaj što se zbiva sada. Samo su inteligentni stvorovi dosad zaboravili onaj po­riv da se ujedine jedni s drugima – samo u tom slučaju nećeš pronaći stapanje. Možda bježe od toga, no unatoč tome to ih dostiže – takva je moć prirode. Pogledaj pomno i vidjet ćeš što mislim. Vjerojatnije ćeš otkriti da se prah u prah ne vraća, nego da se čovjek odvaja od čovjeka.

Čovjek, bog i univerzum svi redom donose ploda, svaki u svoje vrijeme. Nije važno što se uobičajena uporaba izraza <donositi plod> ogra­ničava na lozu i slično. I razum ima svoj plod – univerzalan i pojedinačan; iz njega izrasta drugo s čime dijeli vlastitu prirodu.

Ako možeš, pokaži im bolji način. Ako ne možeš, pamti kako je to razlog zašto u sebi nosiš dar blagosti. I sami su bogovi blagi pre­ma takvima te im u svojoj dobrohotnosti čak pomažu ostvariti neke ciljeve – zdravlje, bogat­stvo, slavu. I ti si za to kadar. Ili mi reci – tko ti to priječi?

Radi. Ne radi kao jadan rob, ili u očekivanju samilosti ili divljenja. Samo je jedan cilj – dje­lovanje ili mirovanje, kako već iziskuje građan­ski cilj.

Danas sam pobjegao od svih mučnih okolnosti – ili, bolje rečeno, izbacio sam ih. Nije to bi­lo ništa izvanjsko, nego u mojoj nutrini, samo moje vlastite prosudbe.

Sve stvari su iste – bliske po iskustvu, prolazne po vremenu, odbojne po tvarnosti. Sve je sada onako kao i u doba onih koje smo pokopali.

Puke stvari stoje samotne pred našim vratima, bez saznanja ili odnosa prema sebi. Što se, on­da, odnosi prema njima? Naš upravljački um.

Dobro ili zlo razumskom i društvenom biću ne leži u osjećaju, nego u djelu – jednako kao što se njegova vrlina ili zloća ne pokazuju u ono­me što osjeća, nego u onome što čini.

Kamen bačen u zrak – ništa za nj nije loše u padu, ni dobro u usponu.

Zadri u njihov upravljački um i vidjet ćeš kak­vih se to kritičara plašiš – i kakvi su tek jadni kritičari sebe samih.

Sve je u toku mijene. I sam si podložan ne­prekidnoj promjeni i postupnom propadanju. Jednako tako i čitav univerzum.

Tuđe zlo ostavi gdje počiva.

Prekid nekog djelovanja, stanka u kojoj okon­čava neki poriv ili prosudba – i to je neki vid smrti, no u njemu nema štete. Okreni se raz­dobljima vlastita života – recimo, djetinjstvu, mladosti, zlatnim godinama, starosti. I u nji­ma je svaka promjena smrt; ima li u tome išta strahotno? Pogledaj sad svoj život s djedom, zatim s majkom, zatim s tvojim poočimom. I dok otkrivaš brojne druge primjere raspada, mijene ili skončanja, upitaj se: <Ima li u tome išta strahotno?> Stoga se ničega ne treba plašiti ni u skončanju, ni u stanci, ni u mijeni cjelo­kupna života.

Pohitaj ka vlastitu upravljačkom umu, ka umu Cjeline, i ka umu tog pojedinog čovjeka. Vlastitu umu, kako bi mu razumijevanje učinio pravičnim; umu Cjeline da bi se prisjetio čiji si dio; i umu ovoga čovjeka da vidiš ima li u to­me neznanja ili smisla – istodobno da bi pomi­slio na to da je njegov um tebi blizak.

Baš kao što si i sam popratan dio društvena ustroja, tako i svakim svojim činom trebaš po­pratiti život društvenog načela. No ako ijedan tvoj čin ne nosi izravnu ili neizravnu poveza­nost s društvenim ciljem, to ti razdire život i razara njegovo jedinstvo. To je vid pobune – poput pojedinca koji se, u demokraciji, jedno­strano odalečuje od zajedničkog sklada.

Dječje provale bijesa i igračke, <sitne duše što nose trupla> – i Had u Odiseji čini se stvarni­jim od toga!

Kreni ravno do određujućeg uzroka te ga ispi­taj odvojeno od tvarnog počela. Zatim utvrdi najdulje vrijeme u kojem ta pojedinačna, tako određena stvar može trajati po vlastitoj prirodi.

Otrpio si bezbrojne nevolje ne dopuštajući vla­stitu upravljačkom umu da čini ono za što je stvoren. Sada je dosta.

Kad te tkogod krivi ili mrzi, ili pak ljudi iznose slične osude, zadri im u dušu, prodri u nutri­nu i pogledaj kakva su soja. Shvatit ćeš da je nepotrebno trpjeti bojazni zato što o tebi misle nešto osobito. No i dalje budi blag s njima. Oni su ti po prirodi prijatelji kojima i bogovi pomažu na razne načine – snovima i proroštvima – barem kad su u pitanju njihove brige.

Povratni ciklusi univerzuma isti su, gore i do­lje, od vječnosti do vječnosti. Ili um Cjeline no­si određen poriv za svaki pojedini slučaj – ako je tako, ishod dočekaj raskriljenih ruku – ili je imao jedinstven i izvoran poriv, iz kojega je, kao posljedica, poteklo sve ostalo; zašto bi strepio zbog toga? Cjelina je ili bog – u tom slučaju, sve je dobro; ili je bez svrhe, nekakva nasumična uredba atoma ili molekula – ali ti sam ne bi smio biti nesvrhovit.

Za koji čas sve će nas prekriti zemlja. Zatim će se i sama zemlja promijeniti, nakon čega sli­jedi niz mijena do beskraja. Kad se razmišlja o tim valovima mijene i preobrazbe, o brzini njihova tijeka, prema svemu smrtnome osjeti se prezir.

Univerzalni uzrok jest bujica koja u svoju ma­ticu prikuplja sve. Dakle, čovječe, što to znači za tebe? Čini što u ovom času zahtijeva priro­da. Otpočni odmah, ako je to u tvojoj moći – nemoj se osvrtati preko ramena da vidiš hoće li saznati i drugi. Ne nadaj se Platonovoj uto­pijskoj republici, nego se zadovolji i najmanjim korakom naprijed – čak i takav ishod ne gledaj kao ništavan uspjeh. Koliko su bezvrijedni ti čovječuljci u oku javnosti, uvjereni kako nji­hova djela imaju neke veze s filozofijom! Puni su smrada. I tko će im promijeniti viđenje?

Bez promjene gledišta, postoji li ikakva alter­nativa ropstvu – ljudi koji stenju i ponavljaju kretnje podložnosti? Hajde, onda, govori mi o Aleksandru i Filipu, o Demetriju Falermskom[1]. Slijedit ću njih ako uvide volju prirode univer­zuma i sami pođu u njezinu školu. No ako se tek šepure u dramskoj ulozi, nitko me nije osu­dio da ih podražavam. Djelo filozofije jednostavno je i skromno. Ne zavodi me pompom oholosti.

Pogledaj odozgo – pogledaj tisuće jata i stada, tisuće ljudskih obreda, svakovrsna putovanja po oluji ili bonaci, opseg stvaranja, stapanja i izumiranja. Sjeti se i života kojima su živjeli drugi davno prije tebe, života kojima će se ži­vjeti dugo poslije tebe, života koji se sada žive među stranim plemenima; i koliko ih nije čak čulo ni tvoje ime, koliko će ih ga ubrzo zabo­raviti, koliko njih će te možda sada slaviti, no ubrzo će hvalu pretvoriti u osudu. Pamti da ni sjećanje ni slava, niti išta drugo, ne nosi ni tračka važnosti da bi zavrijedio da se razmišlja o njemu.

Spokojno prihvaćanje onoga što dolazi iz uzro­ka izvan tebe, i pravda u svim djelima kojima si sam uzrokom. Drugim riječima, poriv i dje­lo ostvareni u društvenu vladanju koje je izraz tvoje vlastite prirode.

Možeš se osloboditi mnogih nepotrebnih mu­ka koje u potpunosti leže unutar tvoje vlastite prosudbe. U času ćeš stvoriti dug i širok pro­stor za sebe, grabeći cijeli univerzum u vlastitu misao, razmatrajući vječnost vremena i promi­šljajući brzu mijenu svega u svakome dijelu – koliko je malen jaz od rođenja do rastakanja, koliko je golem jaz vremena prije tvoga rođe­nja, i jednaka vječnost poslije tvoga odlaska.

Sve što vidiš ubrzo će nestati – i oni, svjedoci toga nestanka ubrzo će nestati i sami. Umrijeti u dubokoj starosti ili umrijeti prije vremena – sve će biti isto.

Što je upravljački um tih ljudi? Čemu se okre­nuo, što vlada njegovim naklonostima i vred­notama? Obuči se da im dušu sagledaš ogo­ljenu. Kad misle da će im vlastita sramota naškoditi, ili ih slava promaknuti, kakvo li je to sljepilo!

Gubitak nije ništa više od mijene. Priroda uni­verzuma uživa u mijeni, i sve što proistječe iz prirode zbiva se zbog nekog dobra. Slično se događalo od pamtivijeka, i tako će biti dovije­ka. Pa zašto govoriš da je sve što se zbilo nešto loše i da će tako biti uvijek, da svi bogovi za­jedno očito nemaju nimalo moći da to isprave, te da je stoga svijet osuđen na stisak beskonač­na jada?

Truljenje temeljne tvari svega. Voda, prah, ko­sti, smrad. Mramor je tek nanos u zemlji, zlato i srebro puke naslage; tvoja je odjeća životinj­ska dlaka, tvoj purpur riblja krv; i tako dalje, sa svim ostalim. Životni duh jednak je tomu – mijenja jedno u drugo.

Dosta tog jadnog životarenja, dosta gunđanja i ludovanja! Zašto si smrknut? Što je nova u to­mu? Što te to dovodi do ludila? Uzrok? Onda se suoči s njim. Možda tvar? Onda se suoči s tim. Osim uzroka i tvari nema ničega. No, trebao bi čak i sada, ma koliko kasno bilo, razmotriti svoj odnos s bogovima – učini sebe jednostavnijim i boljim. U tom je pohodu tri godine jednako dobro kao i stotinu njih.

Ako je učinio zlo, zlo je učinio sebi. No možda nije učinio zlo.

Ili sve stvari potječu iz jednog inteligentnog izvora i proistječu kao u jednom usklađenom tijelu, te se dio ne bi smio žaliti na ono što se zbiva u interesu cjeline – ili su pak sve atomi, i ništa više od trenutačne kaše te budućeg raspr­šenja. Zašto te to muči? Reci svom upravljač­kom umu: <Jesi li mrtav, jesi li istrunuo, jesi li se pretvorio u životinju, hiniš li, hvataš li se s ostatkom stada i dijeliš li njihovu krmu?>

Bogovi ili posjeduju moć ili je ne posjeduju. Dakle, ako ne posjeduju moć, čemu molitva? Ako posjeduju moć, zašto se onda ne moliti da nas obdare slobodom od svih ovozemaljskih strahova, žudnji, tuge, a ne za kakvo prisustvo ili odsustvo ovoga ili onoga? Ako su bogovi kadri surađivati s ljudima, onda svakako mogu surađivati i u tom cilju.

No, moguće je i reći: <Bogovi su sve to pre­dali meni u vlast.> Nije li onda bolje koristiti vlastitu moć u slobodi nego pokazivati slugan­sku i pokornu skrb prema nečemu čime ne možeš vladati? I tko ti je rekao da nam bogovi ne pomažu u onome što leži u našoj vlastitoj moći? U svakom slučaju, moli se za sve to i vidjet ćeš. Jedan se moli: <Kako mogu spavati s tom ženom?> Tvoja molitva glasi: <Kako se mogu riješiti žudnje da spavam s njom?> Drugi se moli: <Kako se mogu otarasiti tog čovjeka?> Ti se moliš: <Kako mogu prestati željeti da ga se otarasim?> Još jedan: <Kako mogu spasi­ti svoje djetešce?> Ti: <Kako mogu naučiti ne plašiti se tog gubitka?> I tako dalje. Svim svo­jim molitvama podari taj prizvuk i prati što se zbiva.

Epikur veli: <U mojoj bolesti moji se razgo­vori nisu obrtali oko patnji mog ispaćenog tijela, i svojim posjetiteljima nisam udarao u te žice, nego sam nastavio raspravljati o te­meljnim načelima filozofije prirode, s osobitim naglaskom na to pitanje – kako um sudjeluje u takvim poremećajima puti i istodobno čuva vlastiti spokoj te stremi vlastitu dobru.> I nastavlja: <Liječnicima nisam dopustio da se kite nikakvim velikim postignućem, nego mi je ži­vot nastavio teći dobro i zdravo.> Dakle, pri­mjer za tebe dok boluješ, ako boluješ, i u svim drugim okolnostima. Sve škole slažu se da filo­zofiju ne smiješ odbaciti bez obzira što ti se u životu zbiva, niti se smiješ priključivati neuku blebetanju neobrazovanih laika. Usredotoči se samo na trenutačno djelo i sredstvo koje kori­stiš da ga provedeš.

Ako te uvrijedi nečiji manjak stida, moraš od­mah upitati sebe: <Dakle, je li moguće da na svijetu ne bude besramnika?> Nije moguće. Dakle, ne traži nemoguće. Taj čovjek samo je jedan od besramnika koji neizbježno postoje na svijetu. Istu misao imaj spremnu za bun­tovnika, izdajicu i sve druge zlotvore. Spoznaja da takav soj ljudi neophodno mora postoja­ti odmah će te učiniti blažim prema njima kao pojedincima. Druga korisna misao izravne primjene jest osobita vrlina koju nam je priro­da podarila kako bismo se njome suprotstavili osobitoj mani. Blagost je dar kao protuotrov okrutnosti, a druge značajke tako se sučeljava­ju s drugim krivdama. Općenito uzevši, uvijek je moguće preodgojiti zabludjeloga; a svatko tko čini zlo promašio je svoj stvarni cilj i zabludio je.

I kakvu si ti to štetu pretrpio? Otkrit ćeš kako nitko od onih koji ti bude gnjev nije učinio ništa čime bi ti pogoršao um; samo je u tvojim mislima moguće tebi nanijeti kakvu štetu ili bol – one ne poznaju nikakva druga postojanja.

Uostalom, kakva šteta ili iznenađenje u ne­uku ponašanju neukih? Razmisli malo. Zar ne bi trebao kriviti sebe što nisi predvidio da će taj čovjek pogriješiti upravo tako? Tvoj razum dao ti je sposobnost da prozreš vjerojatnu po­grešku tog čovjeka, no ti si zaboravio i sad si iznenađen što je pošao po krivu.

Iznad svega, kad se tužiš na nedostatak odanosti ili nezahvalnost, pogledaj u vlastitu nutrinu. Krivnja je očito tvoja vlastita, ako si vjerovao da će čovjek takva značaja držati ri­ječ, ili da si pružio uslugu ne učinivši to ciljem po sebi, time da je tvoje djelo samo sebi vlasti­ta i potpuna nagrada. Što tražiš više, o čovječe, od dobra djela? Nije li dovoljno da si učinio nešto u suzvučju s vlastitom prirodom – sad tome želiš prišiti i cijenu? Kao da oko zahtije­va naknadu za gledanje, ili noge za hodanje. Baš kao što su oni stvoreni za određenu svrhu te svoju osobitu prirodu ostvaruju djelovanjem u skladu s vlastitim ustrojem, tako je i čovjek stvoren da čini dobro; kad god učini nešto dobro ili nečim pridonese općem dobru, onda je učinio ono za što je stvoren i nasljeđuje ono što mu pripada.