Meditacije : vodič za dobar život najplemenitijeg rimskog cara | Marko Aurelije

KNJIGA V.

U praskozorje, kad oklijevaš ustati, u mislima imaj ovu misao spremnu: <Ustajem raditi muš­ki posao. Je li mi i dalje odbojan, hoću li ra­diti ono za što sam rođen, za svrhu zbog koje sam došao na svijet? Ili sam pak stvoren da se umotam u pokrivače i grijem ?> <Ali, to je ugod­nije.> Jesi li, onda, rođen za užitak – samo za osjećaje, a ne za djela? Zar ne vidiš biljke, pti­ce, mrave, pauke i pčele kako svi redom idu za svojim poslom, i svatko na svoj način pomaže uređenju svijeta? I ni tada ne poželiš obaviti posao ljudskoga bića – ne žuriš ispuniti potre­be vlastite prirode. <No čovjeku je potreban i počinak>. To je svakako istina – slažem se. No priroda i tomu postavlja granice, baš kao i jelu i piću, a ti ipak prelaziš te granice, onkraj ono­ga što trebaš. Ni u tvojim djelima – zaostao si ispod razine vlastitih sposobnosti.

Bit je u tome što ne voliš sebe – u protivno­me, volio bi i vlastitu prirodu i svrhu koju ti je namijenila. Drugi ljudi vole vlastite poduhvate i uranjanju u njihovo ostvarenje do te mjere da zaboravljaju i kupke i hranu – no ti manje ci­jeniš vlastitu prirodu nego što kovač cijeni vla­stite uratke u kovini, plesač svoj ples, zelenaš svoj novac, izvođač svoj kratak trenutak slave. No ti ljudi, kad ih obuzme strast, odbacuju i hranu i san u ime ostvarenja vlastitih zamisli; a ti smatraš društveno djelovanje manje važnim, manje vrijednim napora?

Koliko je lako protjerati ili izbrisati iz uma svaki mučan ili stran dojam, i onda se, u času, zateći u savršenu spokoju.

Sudi o sebi sukladno svakoj riječi ili djelu što su u skladu s prirodom i ne dopuštaj da te ikakve i ičije zakašnjele kritike ili uvjeravanja odvrate od toga. Ne, ako je to bilo dobro reći ili učiniti, onda se ne odriči vlastita prava. Te druge vodi njihov um i oni se pokoravaju vla­stitim porivima. Neka te ništa takva ne smete, nastavi ravno naprijed i slijedi vlastitu prirodu kao i prirodu univerzuma – njih dvije kroče jednom i istom stazom.

Putujem stazom prirode sve dok ne padnem i nađem počinak, zadnji svoj dah izdišući u zrak iz kojeg udišem svaki dah svoga dana, i padam na zemlju koja je mome ocu podarila njegovo sjeme, mojoj majci njezinu krv, mojoj dojilji njezino mlijeko; zemlju koja me tolike godi­ne iz dana u dan hranila i pojila; zemlju koja nosi moje tragove i sve načine kojima sam je zlostavljao.

Oni ti se ne mogu diviti zbog intelekta. Tomu je tako – no postoje brojne druge značajke za koje ne možeš reći, <ali to nije način na ko­ji sam stvoren>. Stoga pokazuj one vrline ko­je su ti potpuno podređene – vjerodostojnost, dostojanstvo, naporan rad, samoodricanje, za­dovoljstvo, skromnost, blagost, neovisnost, jed­nostavnost, diskretnost, velikodušnost. Zar ne vidiš koliko vrlina možeš iskazati bez ijedne isprike zbog manjka nadarenosti ili sposobno­sti? Unatoč tomu, i dalje se zadovoljavaš vući se na začelju. Ili te činjenica što ne posjeduješ nikakvu urođenu nadarenost obvezuje na neza­dovoljstvo, škrtost, lasku, optuživanje vlastita nemoćnog tijela, ulizivanje, hvalu, na to da ti je um u tolikoj pomutnji? Ne, nebesa mu, ne obvezuje! Svega si se toga mogao još davno ri­ješiti i nositi samo krivnju – ako to krivnja jest – što si pomalo spor i teže razumiješ. A čak se i na tome dade poraditi – osim ako ne zane­maruješ ili prihvaćaš vlastitu glupost.

Jedna vrsta ljudi, nakon što drugome učine štogod dobra, brzo bilježi taj dug. Drugi ni­su u tome toliko brzi, no čak i takvi u potaji drugoga gledaju kao vjerovnika i dobro su svjesni onoga što je učinio. Treći pak soj na neki način nije svjestan svojih djela, već je slič­niji lozi koja je dala grozdove i ne traži ništa više nakon što je urodila plodom. Konj koji se trkao, pas koji je tragao, pčela koja je načinila med i čovjek koji čini dobro – nitko od njih ne zna što su učinili, nego prelaze na sljedeće dje­lo baš kao što se loza baca na nošenje plodova u svoje vrijeme. Zato budi jedan od onih koji su, na neki način, nesvjesni dobra što ga čine. <Da,> kaže on, <ali to je upravo ono čega bi netko trebao biti svjestan, zato što društveno biće određuje svijest o njegovu društvenom dje­lu i, štoviše, željan je da i njegovi bližnji budu toga svjesni.> <Istina, no promiče ti bit koju sad iznosim, i zbog toga ćeš završiti u onim prvim kategorijama koje sam naveo. I one su zavede­ne nekim vidom uvjerljive logike. No ako že­liš pratiti moje značenje, ne strahuj da će te to odvesti u ikakav manjak društvena djelovanja.>

Molitva Atenjana:

Kiši, kiši, dragi Zeuse,
Kiši na kukuruz
I atenske ravnice.

Molitva treba biti tako jednostavna i otvorena, ili je ne treba biti.

Baš kao što se često spominje kako je Asklepije[1] nekom prepisao jahanje na konju, hladne ku­pelji ili hodanje bosih nogu, tako i mi možemo reći da mu je priroda Cjeline prepisala bolesti, nesposobnost, gubitak ili bilo koju takvu nevo­lju. U prvom slučaju <prepisano> znači otprilike ovo: <Prepisao sam takvu terapiju tom i tom čovjeku kao blagotvornu za njegovo zdravlje>. U drugom slučaju, značenje glasi kako je sve što zadesi svakog pojedinca nekako udešeno da ga vodi ka njegovu usudu. Govorimo o prikladnosti tih zbivanja kao što zidari govore o <slaganju> kamenih kocaka u zidovima pira­mide, kad se međusobno spajaju u određenu odnosu.

U cjelini svega postoji jedan sklad: baš kao što se sva tvarna tijela ujedinjuju kako bi svi­jet učinila jednim tijelom, skladnom cjelinom, tako se i svi uzroci stapaju kako bi Usud uči­nili skladnim uzrokom. Čak i oni netankoćutni naslućuju što time mislim. Govore: <To mu je donio usud.> Ako je <donio>, onda je i <prepisao>. Stoga prihvatimo te preporuke baš kao što prihvaćamo i one Asklepijeve – mnoge od njih su surove, no radosno ih prihvaćamo u nadi ozdravljenja.

Tijek i dovršenje onoga što stvara priroda univerzuma trebao bi sagledavati na isti način kao što sagledavaš vlastito zdravlje; i stoga, raskriljenih ruku prihvaćati sve što ti se dogo­di, čak i ono naizgled okrutno, zato što svrha toga dovodi do zdravlja univerzuma te do bo­ljitka i uspjeha Zeusova. Ne bismo to željeli nikomu, ako to istodobno ne promiče Cjelinu – ništa više nego što ijedno prirodno načelo ne unosi ništa neprikladno u ono čime upravlja.

Dakle, dva su razloga zašto bi trebao biti zadovoljan vlastitim iskustvom. Jedan je zato što se to dogodilo tebi, što je tebi bilo prepisa­no, što je povezano s tobom, što je to nit usu­da istkana otprva za tebe onim najdrevnijim uzrocima. Drugo je to da sve što dopadne sva­kog pojedinca zapravo određuje dio boljitka, savršenstva i, uistinu, samu usklađenost onoga što upravlja Cjelinom. Zato što je sveobuhvat­na Cjelina ranjena ako odrubiš čak i najmanji djelić njezine povezanosti i trajnosti – to vrijedi i za njezine sastavne dijelove, te jednako tako i za njezine uzroke. A ti uistinu nešto odsijecaš, do mjere za koju si kadar, kad god strepiš za svoje – na neki način, to je razaranje.

Ne utječi se odbojnosti ili nestrpljenju ako dje­lo sukladno ispravnim načelima nije prešlo u naviku pri svemu što činiš. Ne – ako padneš, vrati se i budi sretan ako većina tvojih djela stoji na pravoj strani ljudskosti. Voli ono čemu se vraćaš. Ne vraćaj se filozofiji kao školarac tutoru, nego prije kao što se čovjek s teškom upalom oka utječe svojoj spužvi i melemu, ili nekom drugom oblogu ili ljekovitoj pomadi. Tako ćeš dokazati kako poslušnost razumu ni­je teško breme, nego izvor olakšanja. Također pamti da filozofija traži samo ono što traži tvoja priroda; u protivnome tražiš nešto tebi neprirodno. I što može biti ugodnije od potre­ba vlastite prirode? Na taj nas isti način uži­tak spotiče – ipak, pogledaj i provjeri postoji li išta ugodnije od plemenitosti, darežljivosti, jednostavnosti, obzirnosti, pobožnosti. Što je ugodnije od mudrosti same, kad razmišljaš o sigurnom i trajnom toku naših sposobnosti da primjenjujemo i razumijemo?

Stvarnosti su umotane u takvu koprenu (kakva već jest) da ih je nekoliko istaknutih filozo­fa smatralo u potpunosti onkraj poimanja, pa su ih čak i stoici smatrali teško razumljivima. Svaki pristanak koji dajemo vlastitoj percep­ciji podliježe omaški – ne postoji nepogrešiv čovjek. Stoga prijeđi na puke predmete našeg iskustva – koliko su kratkotrajni, koliko izvještačeni; mogu ih posjedovati i katamit, kurva, lopov. Zatim prijeđi na značaje svojih drugova – teško je podnositi čak i najbolje od njih, a da i ne spominjem čovjekove tegobe da podnese sebe sama.

U svem tom mulju i prahu, u tom toku po­stojanja, vremena, kretnji, pomaka stvari, ne mogu ni početi uviđati što to na zemlji zavrje­đuje vrednovanje, pa čak i stremljenja. Upravo suprotno – čovjek bi sebe trebao tješiti očeki­vanjem prirodnog oslobođenja, bez nestrplje­nja izazvana njegovom odgodom, nego tražeći utjehu u samo te dvije misli. Jednoj, da me neće zadesiti ništa što nije u skladu s prirodom Cjeline; i drugoj, kako je u mojoj moći ne či­niti ništa suprotno mome bogu i božanskome u meni – nitko me ne može prisiliti na takav prijestup.

Dakle, kakvoj koristi predajem sad svoju dušu? Svakom prilikom postavi si to pitanje. Prosudi sebe. <Što sada nosim u ovom svom dijelu koji nazivam vladajućim umom? Kakvu dušu uop­će posjedujem? Je li to duša djeteta? Dječaka? Žene? Despota? Stoke s polja? Divlje zvijeri?>

Ovako se shvaća što većina smatra <dobrima>. Ako istinskim dobrima smatraš, na primjer, mudrost, samokontrolu, pravdu, hrabrost – s time na umu ne možeš pridati nikakvu težinu omiljenoj uzrečici kako je <previše dobra da bi bilo mjesta>, zato što ona ne vrijedi. No imaju­ći na umu što većina smatra dobrima, čut ćeš i spremno prihvatiti ono što komički pjesnik[2] iznosi kao poštenu primjedbu. Čak i većina može nazrijeti tu razliku. Inače ta izreka ne bi uzrokovala uvrede i odbijanje, jer je istovreme­no smatramo pronicljivim i duhovitim komen­tarom na račun bogatstva i povlastica obilja i slave. Idi, dakle, i pitaj bismo li trebali vred­novati i dobrima smatrati one stvari koje, kad razmislimo o njima, ispravno pripadaju svom vlasniku sukladno izreci: <Toliko je bogat da se nema gdje ni posrati.>

Stvoren sam od uzročnoga i tvarnoga. Ništa od toga neće nestati u ništavilu, kao što ništa od toga nije postalo iz ništavila. Dakle, svaki moj dio dobit će svoje izmijenjeno mjesto u nekom dijelu univerzuma, a to će se ponovno promijeniti u nekom drugom dijelu univerzu­ma i tako u beskraj. Sličan slijed mijena zaslu­žan je za moje postojanje, kao i mojih rodite­lja, i tako unatrag, u drugi beskraj povratka. Ništa ne brani takvu postavku, čak i ako uni­verzum podliježe dovršetku ciklusa.

Razum i umijeće razmišljanja sposobnosti su samoodređene vlastitom prirodom i vlastitim plodovima. Otpočinju utemeljenom postavkom i slijede put do pretpostavljena kraja. Zato se razumska djela nazivaju <ispravnima>, što ozna­čava i ispravnost tako prijeđena puta.

Ne bi trebalo obraćati pozornost ni na koju od onih stvari koje ne pripadaju čovjeku, koje ni­su usađene u njemu kao ljudskome biću. One se ne iziskuju od čovjeka; čovječja priroda ne oglašava ih; one nisu dokončanje te prirode. Stoga one ne sačinjavaju ni čovječji kraj, kao niti ikakvo sredstvo za postizanje tog cilja, što će reći, dobro. Nadalje, ako bi išta od toga bi­lo urođeno čovjeku, onda ne bi u njemu bilo urođeno da ih prezire ili im se opire; ne bismo hvalili čovjeka koji se dokazuje kao slobodan od potrebe za njima; ako su te stvari uistinu <dobre>, čovjek koji se ne trudi prisvojiti svoj dio njih ne može biti dobar čovjek. No ustva­ri, što se čovjek više odriče njih i njima sličnih, ili podnosi druge koji ga preziru, to je bolji čovjek.

Tvoj um preuzet će narav tvojih najčešćih misli – duše su obojene mislima. Stoga oboji svoju nizom ovakvih misli. Na primjer, ondje gdje je moguće živjeti, moguće je živjeti dobrim živo­tom; no život je moguće živjeti u palači, sto­ga se i u palači može živjeti dobrim životom. Ponavljam: svako stvorenje nastaje u interesu drugoga; njegov put određen je onime za što je stvoreno; njegov kraj leži u onome kamo smjera njegov put; a gdje mu leži kraj, ondje je također za svakoga njegova dobrobit i njegovo dobro. Iz toga slijedi da je dobro razumskog stvorenja zajednica. Odavna je dokazano da se rađamo za zajednicu – nije li jasno kako niža stvorenja nastaju u interesu onih viših, a ona viša u međusobnu interesu? Živo je nadmoć­no neživom, a ono racionalno onomu jedva živom.

Slijediti nemoguće jest bezumlje – zlim ljudima nemoguće je djelovati unutar značaja.

Ništa se, nijednom stvoru, ne zbiva onkraj nje­gove vlastite prirodne izdržljivosti. Drugi imaju jednako iskustvo kao i ti – ili zbog izbjegava­nja da prizna ono što mu se dogodilo, ili u iskazivanju junaštva, on ostaje spokojan i ne­pomućen. Čudno, dakle, da neznanje i hinjenost mogu biti snažniji od mudrosti.

Stvari po sebi ne mogu nimalo dodirnuti dušu. One nemaju ulaza u dušu, ne mogu je pota­knuti niti dirnuti. Duša sama potiče i pokreće sebe, i svemu izvanjskom što joj biva predstav­ljeno daje smisao sudovima koje smatra da su je vrijedni.

U nekom pogledu čovjek je stvor s najbližom srodnošću nama, po tomu da je naša dužnost ljudima činiti dobro i podnositi ih. No dosad, među nekim zaprekama mom istinskom djelu, čovjek potpada u kategoriju stvari spram kojih sam ravnodušan – ništa manje od sunca, vjetra i zvjeradi. Oni mogu zaustaviti neka djela, toč­no, no ne stvaraju nikakve zapreke mome po­rivu ili mome značaju, budući da su u tome na djelu uvjetovana predanost i moć prilagodbe. Um se prilagođava i svaku zapreku pretvara u djelo koje služi njegovu cilju; prepreka djelu preobražava se u njegov nastavak, smetnja na putu pretvara se u napredak.

Klanjaj se najvišoj moći univerzuma – ona ko­risti sve i upravlja svime. No jednako tako štuj i najvišu moć u sebi – ona je bliska moći uni­verzuma. I u tebi također ona koristi sve, i vla­da tvojim životom.

Ono što nije štetno gradu, ni građaninu ne ide na štetu. Ako misliš da ti je nanesena šteta, primijeni ovaj kriterij – ako grad nije oštećen time, onda nisam oštećen ni ja. S druge strane, ako je gradu nanesena šteta ne smiješ biti gnje­van, već počinitelju štete pokaži što je propu­stio vidjeti u sebi.

Često razmišljaj o brzini kojom se sve ono postojeće, ili ono što nastaje, odnosi i nesta­je. Postojanje je nalik rijeci beskonačna tijeka, njegova djela neprekidan niz mijena, njegovi uzroci nebrojeni u vlastitoj raznorodnosti – go­tovo ništa ne miruje, čak ni ono najbliže nama.

Razmišljaj i o zjapećem ponoru prošlog i bu­dućeg vremena u kojem sve nestaje. Dakle, u svemu tome suludo je da se itko napuhuje ča­stohlepljem, mori u borbi ili prezire vlastit soj – kao da je išta od toga iole trajno, ili će mu imalo dulje dodijavati.

Razmišljaj o cjelini postojanja čiji si najsitniji dio; razmišljaj o cjelini vremena u kojem ti se dodijelio kratak i prolazan trenutak; razmišljaj o usudu – koji dio toga si ti?

Netko počini zlo. Što je to meni? Neka se on poskrbi za to; on ima vlastit stav, vlastita djela. Ja sad imam ono što priroda univerzuma želi da imam, i činim ono što moja vlastita priroda želi da činim sada.

Upravljački i vladarski dio tvoje duše mora ostati imun na svaku bujicu u puti, blagu ili mučnu, i očuvati vlastitu neovisnost; mora odrediti vlastitu sferu i te sklonosti ograničiti na ono na što utječe. Kad se, doduše, kao što se mora dogoditi u složenom jedinstvu, ta čuv­stva prenose do uma obrnutim putem suosjeća­nja, onda se ne smiješ truditi poricati njihovo postojanje – samo što tvoj vladarski um sam po sebi ne smije dodavati nikakvu prosudbu, dobru ili lošu.

<Živi s bogovima.> S bogovima živi onaj tko njima postojano pokazuje sadržaj vlastite duše sa svime što joj pripada, onaj tko ostvaruje že­lje tog božanstva, tog svog dijela koji je Zeus svakoj osobi podario da ga čuva i vodi. U sva­kome od nas to božansko naš su um i razum.

Ljutiš li se na čovjeka koji vonja kao koza, ili pak onoga s kužnim dahom? Što ćeš mu reći da učini? Takva su mu usta, takvi su mu pazusi, dakle neizbježno je da će otpuštati njima sukladne mirise. <No, čovjek je obdaren razu­mom,> kažeš ti, <i ako tomu posveti misli, može iznaći zašto uzrokuje štetu.> To bolje po tebe! Ni ti nisi nimalo manje obdaren razumom – stoga vlastitom razumnošću podnesi njegovu razumnost – pokaži mu, reci mu. Ako posluša, izliječit ćeš ga, i neće biti mjesta gnjevu.

Ni licemjer, ni kurva.

Možeš ovdje, na ovome svijetu živjeti onako kako namjeravaš živjeti nakon što ga napustiš. No ako ti takvo što nije dopušteno, onda tre­baš napustiti svoj život – no ne kao da je riječ o nekoj nesreći. <Vatra dimi, stoga izlazim iz kuće.> Zašto to smatrati velikim problemom? No sve dok me takvo što ne tjera, ostajem slo­bodan čovjek i nitko me neće spriječiti da ra­dim ono što želim: a moja je želja slijediti pri­rodu razumskog i društvenog bića.

Inteligencija Cjeline društvena je inteligencija. Svakako je one niže stvorila za potrebu onim višima, a više smjestila u međusoban sklad. Sam vidiš kako je podredila neka stvorenja, uskladila neka druga, svakome dala njegovo mjesto i vrhovna bića okupila u jedinstvu uma.

Kako si se dosad ponašao prema bogovima, roditeljima, bratu, supruzi, djeci, učiteljima, tutorima, prijateljima, rodbini, slugama? Je li tvoje dosadašnje načelo odnosa prema svima njima glasilo <ne zbori zlo, ne čini zlo>? Sjeti se što si sve prošao i imao snage otrpjeti – da je priča o tvome životu izrečena dokraja i da je tvoja služba dovršena. Koliko si često viđao ljepotu, previđao užitak i patnje, odbacivao slavu i bio blag prema neotesanima.

Zašto neobučeni i neobrazovani umovi brkaju umješno i mudro? Pa, što je um istinska umije­ća i mudrosti? To je um koji poznaje početak i svršetak, poznaje Razum koji sve poučava o postojanju i vlada Cjelinom u određenim ciklu­sima tijekom cijele vječnosti.

Za tili čas samo pepeo ili gole kosti, puko ime, pa čak ni ime; ako tek ime, onda samo zvuk i odjek. <Odličja> života isprazna, trula, gnjila; štenci što reže jedni na druge, zakavžena djeca, smijeh koji se u trenu obrće u suze. A Vjera, Čast, Pravda i Istina <pobjegoše na Olimp sa širokoputne zemlje>.

Što dakle preostaje da nas zadrži ovdje, ako su predmeti osjetila vječno promjenjivi i nepo­stojani, ako su sama naša osjetila pomućena i lako se razmute poput voska, ako nam je sama duša puko izdisanje krvi, ako je uspjeh u takvu svijetu isprazan? Onda, što? Spokojno čekanje onoga što će se zbiti – pa bilo to izumiranje ili prijelaz. A dok to vrijeme ne pristigne, što nam je potrebno? Samo štovati i slaviti bogove, i ljudima činiti dobro – trpjeti i uzdržavati se. I pamtiti da sve ono što leži unutar granica na­šeg jadnog trupla i ono malo vlastita daha nije tvoje ni pod tvojom vlašću.

Uvijek si možeš osigurati ispravnu struju vla­stita života ako odmah pođeš pravim putem – što će reći, ako vlastitim prosudbama i djelima kročiš putem razuma. Dvoje je zajedničko du­šama svih razumskih stvorenja, bogu i čovjeku; imuni su na svaku vanjsku smetnju, a dobro za kojim tragaju leži u pravičnom sudu i pravič­nom djelu, a s njime i granice njihove žudnje.

Ako to nije moje zlodjelo, niti ishod ikakvog zla koje sam otrpio, ako zajednica nije ošteće­na, zašto onda puštam da me to muči? I kakva je to šteta koju je moguće nanijeti zajednici?

Ne dopusti da te privid tuđe žalosti nepromiš­ljeno ponese. Svakako pomogni, najbolje što možeš i kako već zaslužuje slučaj, čak i ako je tuga izazvana gubitkom nečega nevažnog; no ne zamišljaj tuđi gubitak kao ikakvu stvar­nu štetu – to je pogrešan način razmišljanja. Radije budi više nalik starcu u drami koji je na kraju pronašao omiljenu igračku svog posinka, ni časa ne zaboravljajući da je to samo igračka. Dakle, eto te, tratiš vlastitu samilost na sitni­ce – čovječe, jesi li zaboravio koliko vrijede te stvari? <Nisam, no one su važne tim ljudima.> Je li to pravi razlog da se priključiš njihovu bezumlju?

<Nekad sam sretao sreću na svakom koraku.> Sreća je samo dobra kob koju određuješ za sebe – a dobra kob stoluje u ispravnim sklo­nostima duše, ispravnim porivima, ispravnim djelima.