Meditacije : vodič za dobar život najplemenitijeg rimskog cara | Marko Aurelije

KNJIGA VI.

 

Srž Cjeline je pasivna i podložna, a razum ko­ji upravlja tom srži u sebi nema razloga da čini zlo, budući da u njemu zla nema; ništa što Cjelina stvara nije loše stvoreno, ništa nije oštećeno. Sve, u skladu s njom, posjeduje vla­stit početak i vlastiti kraj.

 

Ako dobro vršiš svoju dužnost, onda neka ti ne bude važno mrzneš li ili se kuhaš, jesi li pospan ili naspavan, govore li ljudi o tebi loše ili dobro, čak i kad si na pragu smrti ili radiš nešto drugo – zato što je čak i taj čin, čin u kojem umiremo, samo jedno od životnih djela te i tada dostaje samo <činiti najbolje što možeš>.

 

Gledaj u nutrinu; ne dopusti da ti promakne osobita značajka ili vrijednost ijedne stvari.

 

Sve što postoji ubrzo će se promijeniti. Ili će se pretvoriti u paru, ako je sva materija jedinstvo, ili će se raspršiti u atome.

 

Vladajući razum poznaje vlastiti značaj, ono što stvara i kakva je tvar za to stvaranje.

 

Najbolja je osveta ne biti nalik vlastitom neprijatelju.

 

Neka ti ovo bude radost i utjeha – prelaziti s jednog društvenog čina na drugi, i pritom na umu imati boga.

 

Vladajući um je ono što budi samo sebe, prilagođava se, stvara sebe iz kakve god priro­de poželi, i sve to ostvaruje na njemu željeni način.

 

Sve se ostvaruje u skladu s prirodom Cjeline; nemoguće je biti u skladu s ijednom drugom prirodom, obuhvaćenom izvana ili iznutra, kao ni s jednim izvanjskim utjecajem.

 

Ili kaša, ili zakučasta mreža, ili osipanje u ato­me – ili jedinstvo, red i proviđenje. Ako je ono prvo, zašto uopće želim provoditi vlastito vrije­me u svijetu nasumično skrpanom, kao i u ta­kvoj pomutnji? Zašto brinuti ijednu brigu osim kako, na neki način ili u nekom času, postati <zemljom u zemlji>? Zašto se ustvari brinem? Raspad će mi pristići, ma što činio. No ako je istina ono potonje, onda je štujem, stojim čvrsto i hrabrost pronalazim u onome što uprav­lja svime.

 

Kad te okolnosti natjeraju na nekakav nemir, brzo se vrati sebi. Ne zadržavaj se izvan ritma dulje nego što moraš; skladom ćeš više ovladati neprekidno se vraćajući k njemu.

 

Ako si istovremeno imao i pomajku i majku, onda ćeš obraćati pozornost na pomajku, ali ćeš se ipak trajno utjecati majci. Jednako je ta­ko i sa Sudom i s filozofijom. Stoga se uvijek vraćaj filozofiji i u njoj nalazi utjehu; ona će ti drugi život učiniti prividno podnošljivim, i tebe podnošljivim u njemu.

 

Kako je dobro, kad pred tobom leži pečenje ili neka slična hrana, podsjetiti um da je to mrtvo tijelo ribe, da je to mrtvo tijelo ptice ili svinje; i dalje, da je falernsko vino puki grožđani sok, a tvoja purpurna toga tek ovčja dlaka natoplje­na krvlju školjkaša! Da je spolni čin samo trljanje membrana i mlaz izbačene sluzi. Koliko dobro takvi uvidi zadiru u pravu srž i proziru kroza nj kako bi jasno vidio što je što! Tako bi trebao činiti cijeloga života – kad nešto ima uvjerljiv izgled, onda ogoli to, otkrij bije­du, odbaci njihova hvastanja o samima sebi. Ispraznost je velik zavodnik razuma – kad si najsigurniji kako je tvoje djelo važno, onda si najviše podložan njezinim čarima. Za primjer vidi što Kratet govori čak i o Ksenokratu[1].

 

Većina onoga što štuju mase potpada pod ka­tegorije onoga što održava kohezija (minerali, drvna građa) ili prirodan rast (smokve, loza, masline). Ono što štuju oni malo napredniji ulazi u red onoga što podržava načelo života, stada i čopore ili pak puko posjedovanje ve­likog broja robova. Oni još tankoćutniji štuju ono što podržava razumska duša – ne, ipak, razum kao takav, nego razum otjelotvoren u obrtništvu ili nekom drugom umijeću. No čo­vjek koji dokraja štuje dušu kao istodobno ra­zumsku i političku više ne cijeni ništa od toga, nego iznad svega vlastitu dušu zadržava u traj­nom stanju razumska i društvena djelovanja, te u tom cilju surađuje sa sebi sličnima.

 

Neke stvari žure da nastanu, druge pak žure da nestanu, a dio onoga što se upravo rađa već je ugasnulo. Tokovi i mijene neprekidno ob­navljaju svijet, baš kao što neprekidan protok vremena vječnost održava zauvijek mladom. Dakle, u toj rijeci u kojoj ne može biti oslon­ca, zašto bi itko cijenio sve to što juri pored njega? Kao da mu se svidi neki od vrapčića što prolijeću – no taj mu je već nestao iz vi­da. Uistinu, takva je priroda samog našeg ži­vota – prolazna kao izdisaj pare iz krvi ili dah udahnut iz zraka. Nimalo drugačiji od daha udahnutog i zatim vraćenog zraku, nečega što činimo svakog trenutka, nimalo drugačije nije ni povrat cijele tvoje moći disanja – stečene u času rođenja, tek jučer ili otprilike tada – tom svijetu u kojem si udahnuo prvi put.

 

Ništa nije vrijedno u disanju poput biljaka ili dahtanju poput stoke ili zvjeradi; ništa u upijanju tragova osjetilnih dojmova ili trzanja na povlačenje konaca poriva; ništa u okupljanju ili uzimanju hrane – to posljednje nije ništa bo­lje od izbacivanja otpada ili hrane. Što, dakle, vrednovati? Pljesak? Ne. Stoga niti pohvale je­zika; hvala svjetine puko je lupetanje jezikom. Dakle, odbacio si i trivijalnu slavu. Što ostaje da bi se vrednovalo? Za moj um, to je djelova­ti ili se uzdržati od djelovanja sukladno vlasti­tom i ispravnom ustroju, nešto čemu put poka­zuju umijeća i sposobnosti. Svaka sposobnost trudi se svoj uradak učiniti prikladnim svrsi za koju je načinjen – to je cilj vrtlaru, vinaru, dre­seru konja, dreseru pasa. Što je pak cilj kojem stremi obuka i obrazovanje djece?

Dakle, ovo je istinska vrijednost – i ako je se postojano pridržavaš, nećeš poželjeti priba­viti si ništa drugo. Nećeš li tada prestati vri­jednost pridavati gotovo ičemu? U protivnom nećeš biti ni slobodan ni samodostatan, niti slobodan od strasti – osjećat ćeš potrebu bi­ti zavidan i ljubomoran, sumnjičiti one koji imaju moć oduzeti ti stvari, rotiti se protiv onih koji posjeduju ono čemu pridaješ vrijed­nost. Ukratko, svatko tko osjeća potrebu za ičim od toga neizbježno je okaljan, i još češće, nerijetko je prisiljen za to kriviti i bogove. No štovanje vlastita uma i vrijednosti koje mu pri­daješ učinit će te prihvatljivim sebi samomu, u skladu s tvojim bližnjima, u suglasju s bogovi­ma – to će reći, štovanju svega što ti udijele i dodijele.

 

Gore, dolje, ukrug, to su kretnje počela, no kretanje djelatne vrline ne slijedi ništa takvo – ono je više božansko i ka uspjehu putuje teško razumljivom stazom.

 

Kakvo je to ponašanje! Odbijaju govoriti do­bro o ljudima koji žive kao njihovi suvremenici i u njihovu društvu, no veliku pozornost prida­ju vlastitu ugledu među budućim naraštajima koje nisu nikada vidjeli, niti će ih ikada vidjeti. No to je brat zlovolji nastaloj iz spoznaje da te preci nisu hvalili uglas.

 

Ne misli da je, ako je nešto teško ostvariti, to posljedično nemoguće i za bilo kojeg čovjeka – prije razmotri sve što je ljudski moguće i pri­kladno postaviti unutar vlastitoga dohvata.

 

Ako nas na igralištu neki suparnik ogrebe nok­tima, recimo, ili nas grubo udari glavom, zbog toga ga ne obilježavamo, ne vrijeđamo se, ne sumnjičimo ga kasnije za namjeran napad. Istina je da se držimo podalje; no to je do­brohotno izbjegavanje, a ne sumnja ili nepri­jateljski odnos prema njemu. Nešto slično tre­balo bi vrijediti i u drugim područjima života – postoje ljudi koji su nam <protivnici u igri>, te bismo trebali previđati većinu onoga što či­ne. Kao što rekoh, možemo ih izbjegavati bez sumnje ili neprijateljstva.

 

Ako mi netko uspije dokazati da sam u krivu i razotkriti mi vlastitu pogrešku u ikojoj mi­sli i djelu, rado ću se promijeniti. Tragam za istinom koja nikome nije nanijela zlo – zlo je u ustrajavanju u vlastitu samozavaravanju i neznanju.

 

Obavljam svoju dužnost – ništa me drugo ne ometa. Oni su ili bezdušni ili nerazumni, ili su zalutali sa staze ili ne poznaju pravoga puta.

 

Budući da posjeduješ razum, a oni ga ne po­sjeduju, velikodušno i pošteno se odnosi prema bezumnim životinjama i svim stvarima i pred­metima; prema ljudima se, budući da su obda­reni razumom, odnosi s društvenim obzirom; i u svemu se utječi bogovima. Neka ti ne bude važno koliko ćeš preživjeti u tom poslu – do­voljna su čak i tri sata tako provedena.

 

Aleksandar Makedonski i njegov mazgar jed­naki su u smrti; obojica su pošla u ista stvara­lačka načela univerzuma, ili su se pak jednako raspršili u atome.

 

Razmišljaj koliko se mnogo pojedinačnih zbi­vanja, jednako tjelesnih i duhovnih, odvija u svakome od nas u istom sićušnom dijelu vre­mena – tada te neće iznenaditi ako mnogo više događaja, zapravo sve što se zbiva, postoji za­jedno u jednome i u cjelini, onome što naziva­mo Univerzumom.

 

Ako ti netko postavi pitanje: <Kako se piše ime Antoninovo?>, hoćeš li mu izvikivati svaki slog? Što ako se taj tada rasrdi? Hoćeš li se i ti tada razgnjeviti? Ili ćeš smireno ponoviti niz slova, jedno po jedno? Zato i u svome životu pamti da je svaka dužnost dovršen zbroj određenih čina. To moraš poštovati, ne uznemirujući se, niti na tuđu zlovolju uzvraćajući vlastitom, ne­go svaku svrhu promišljeno pratiti do kraja.

 

Koliko je okrutno ne dopuštati ljudima da stre­me onome što je, njima, naizgled vlastiti interes i dobitak! A na neki način to im braniš tvrdeći da su u krivu – da ih sigurno privlače vlastiti interesi i dobici. <No to zapravo nije tako> – onda ih pouči, pokaži im, ne petljaj se.

 

Smrt je olakšanje od reakcije na osjetila, od konopaca poriva, od analitičkog uma, od ro­bovanja puti.

 

Sramotno je, u ovom životu u kojem te tijelo ne izdaje, da te tvoja duša izda prva.

 

Trudi se ne carevati, ne liči se purpurom – to se događa. Ostani jednostavan, dobar, čist, ozbiljan, bez stremljenja, prijatelj pravde, bo­gobojazan, blag, prepun nježnosti, snažan za svoja djela. Svim se silama trudi ostati onaj isti čovjek kakvim te filozofija željela stvoriti. Štuj bogove, skrbi se za ljude. Život je kratak. Jedna žetva postojanja na zemlji božanska je navika uma i društvena djela.

Uvijek kao Antoninov učenik – svoju sna­gu okretao je djelima sukladnima razumu, ne­prekidnoj staloženosti, pobožnosti, spokojnom značaju, blagosti, manjku himbe, porivu da sve čvrsto drži u šaci. Nikad ne bi ništa odložio u zapećak, a da to prethodno pomno ne ispita i dokraja pojmi; kako je podnosio one koji su ga nepošteno krivili, ne uzvraćajući optužbom; kako nikad nije srljao ni u što. Nije slušao zlobne jezike; ispravno je sudio ljudski značaj i djela; rijetko je kritizirao, otporan na glasine i sumnje, slobodan od pompe. Bio je sretan s malim, u kući, postelji, odjeći, hrani, služinčadi – volio je svoj posao i bio izdržljiv.

Bio je čovjek koji bi jednu zadaću obav­ljao sve do večeri, ne osjećajući čak ni potre­bu da se olakša u uobičajeno vrijeme – toliko se skromno hranio. Postojan i pošten u prija­teljstvu; snošljiv prema otvorenu protivljenju vlastitim stavovima i oduševljen kad bi mu se pokazao bolji način; bogobojazan, no ne i praznovjeran.

Neka te stoga tvoj posljednji čas zatekne sa­vjesti čiste, kao njegove.

 

Otrijezni se, prizovi se, ponovno otjeraj san od sebe – shvati da su te kinjili puki snovi, i da si sad ponovno budan, pa na sve to gledaj kao što bi gledao i na san.

 

Sačinjen sam od tijela i duše. Sad su jadnom tijelu sve stvari ravne, nije više kadro otkriti ijednu razliku. Umu je ravno sve što nije nje­govo djelo – a njegova su djela pod njegovom vlašću. No unutar njih um se jedino okreće sa­dašnjemu – njegova djela u budućnosti i proš­losti također su nevažna u svakom sadašnjem trenutku.

 

Napor rada za ruke i noge nije protivan pri­rodi sve dok noga obavlja posao noge, a ruka posao ruke. Jednako tako i za čovjeka, qua čo­vjeka, ništa u patnji nije protivno prirodi, sve dok obavlja ljudski posao – i ako se za njega ne protivi prirodi, onda nije ni zlo.

 

Kad je riječ o užitku, pirati, katamiti, ocoubojice i tirani nauživali su ga se do krajnosti.

 

Zar ne uviđaš kako se vrijedan obrtnik, koji se pred pravnikom baca u prah, dokraja pridrža­va načela vlastita umijeća i ne trpi pomisao da ga se odrekne? Nije li, stoga, neobično, da će arhitekt ili liječnik pokazivati veće poštovanje za vodeće načelo vlastitog umijeća nego što čo­vjek poštuje vlastito vodeće načelo, što mu je zajedničko s bogovima?

 

Azija, Europa tek su zakuci univerzuma. Svaki ocean samo je kap u univerzumu; planina Atos hrpa je praha u univerzumu. Cijelo vrijeme sa­dašnje samo je trun vječnosti. Sve je sićušno, brzo se mijenja, blijedi.

Sve pristiže s tog drugog svijeta, počinju­ći iz vladajućeg načela univerzuma, ili u nje­govim posljedicama. Pa čak i razjarene lavlje ralje, svakovrsna zloća, trnje i baruštine, samo su posljedični proizvodi onoga uzvišenoga i lijepoga.

Nemoj ih stoga promatrati kao nešto strano onomu čemu se klanjaš, nego radije razmisli o izvoru svih stvari.

 

Onaj koji vidi sadašnjost vidi sve; i ono što je skončalo iz beskonačnosti i ono što će trajati u vječnosti – sve je povezano i jednako.

 

Često bi trebao meditirati o povezanosti sve­ga u univerzumu i međusobnim odnosima tih stvari. Na neki način sve je međusobno preple­teno i stoga gaji međusobni osjećaj bliskosti – jedno slijedi drugo u uređenom poretku putem napetosti kretnje, nadahnjuje ih zajednički duh, kao i jedinstvo svega postojanja.

 

Pripremi se za ono što ti je usud udijelio, i lju­bi one ljude koje ti je sudbina dodijelila – no ljubav ti mora biti iskrena.

 

Sprava, alat, sredstvo – sve je to dobro, ako radi ono za što je načinjeno. Ipak, i u takvim slučajevima tvorac je izvan načinjena predmeta. U slučaju onoga što zajedno drži organska pri­roda, moć koja ih je stvorila u njima je i njima prirođena. Stoga bi je trebao poštivati više i vjerovati kako će se, ako svoje biće i ponašanje uskladiš s voljom i moći, sve uskladiti s tvojim umom. Jednako je tako i u Cjelini – sve u njoj prilagođava se umu Cjeline.

 

Ako odrediš kao dobro ili zlo išta izvan tvoje moći, neizbježno iz toga slijedi kako u pojavi toga zla ili zlovolji toga dobroga kriviš bogove i mrziš ljude koji su stvarni ili navodni uzroci toj pojavi ili toj zlovolji – uistinu, takvom bri­gom za takve pojave činimo mnoge nepravde. No ako zaključimo kako je dobro ili zlo samo ono što leži u našoj moći, onda nam ne ostaje nikakav razlog da bismo krivili boga ili se ne­prijateljski držali prema čovjeku.

 

Svi zajedno stremimo ka istome cilju, neki svje­snom pozornošću, neki ne znajući – baš kao što Heraklit, mislim, govori kako su čak i oni koji snivaju radnici u tvornici svega što se zbi­va u svijetu. Jedna osoba pridonosi na jedan način, druga na drugi; ima mjesta čak i za kri­tičara koji se trudi protiviti ili razoriti proizvodnju – svijetu je potreban i on. Stoga, ostaje ti odlučiti u koji se soj svrstavaš. Svakako će te On koji vlada Cjelinom dobro iskoristiti i poželjeti ti dobrodošlicu u neki dio radnih sna­ga – no svakako se pobrini da tvoja uloga nije jeftina i vulgarna kao u komediji, kao što pri­mjećuje Krizip.

 

Misli li sunce da obavlja posao boga kiše, ili Asklepije da obavlja posao boginje žetve? A što je sa svakom zvijezdom? Nije li točno da su različite, ali streme istom cilju?

 

Ako su bogovi razmislili za mene i o onomu što mi se mora dogoditi, onda su mislili i o mome dobru. Nije lako zamisliti nepromišljena boga – i kakav bi mogli razlog imati da naginju mojoj šteti? Kakvu bi iz toga korist mogli izvući za sebe ili opće dobro, tu glavnu brigu njihove providnosti? No ako ne razmišljaju o meni kao o pojedincu, onda svakako misle na opće dobro, a budući da je sve što se događa meni posljedičan dio toga, onda sve to moram prihvatiti i prigrliti. No ako, ipak, oni ne mi­sle ni na što (bezbožna pomisao – u tom slu­čaju, odbacimo žrtvovanje, molitve bogovima, prisege na bogove i sve drugo što inače činimo pretpostavljajući kako su bogovi uz nas i dije­le naš život) – ako, dakle, ne misle ni o jednoj našoj brizi, onda mi ostaje slobodno misliti za sebe – i brinuti za ono što je najbolje. Najbolje za svakoga jest ono što pristaje njegovim okol­nostima i prirodi – a moja je priroda i razum­ska i društvena.

Kao i Antoninu, moj grad i domovina je Rim; kao ljudskomu biću, svijet. Stoga je moje jedino dobro ono što je na korist tim dvama gradovima.

 

Sve što se zbiva pojedincu ide u korist Cjelini. Toliko je bar jasno. No ako to pomnije ispitaš, onda ćeš uvidjeti kako, općenito uzevši, ono što koristi pojedincu, koristi i drugima – iako bi se ovdje <korist> valjalo shvatiti u općem gle­danju na sve što je zapravo nevažno.

 

Baš kao što te sva gungula amfiteatra i sličnih mjesta vrijeđa kao vječno isti prizor, i kao što ti dosađuje jednoličnost takvih prikaza, jedna­ko vrijedi i za tvoje iskustvo života kao cjeline – sve, gore ili dolje, isto je, s istim uzrocima. Dakle, koliko još?

 

Neprestance razmišljaj o svim sortama ljudi, raznih zvanja, o svim narodima zemlje, koji su umrli; tako skreni misli na Filistiona, Feba i Origaniona[2]. Zatim prijeđi na druge kaste. I mi smo obvezni zamijeniti naš dom tim drugim svijetom gdje su toliki iskusni govornici, toliki istaknuti filozofi – Heraklit, Pitagora, Sokrat – toliki drevni junaci, toliki noviji zapovjednici i kraljevi.

Pridodaj Eudoksa, Hiparha, Arhimeda[3]; pri­dodaj i druge prodorna uma, velike vizionare, ljude predane svomu radu; pribroji nevaljalce, licemjere, čak i satiričare ovog prolaznog smrt­nog života, Menipa[4] i njegov soj. Razmišljaj o svima koji su odavno mrtvi i pokopani. Dakle, je li to imalo strašno za njih – čak i za one či­ja su imena nestala? U ovome svijetu vrijedno je samo jedno – proživjeti život u istini i prav­di, snošljiv prema onima koji nisu ni istiniti ni pravedni.

 

Kadgod se želiš razveseliti, razmišljaj o zna­čajkama svojih bližnjih – snazi jednoga, na primjer, poštenju drugoga, darežljivosti trećega; nađi u četvrtome neku zaslugu. Ništa toliko ne raduje koliko pečat vrline otkriven u značaju bližnjih – a što je češći unutar zajednice, to bo­lje. Drži ih uvijek pri ruci.

 

Nije ti mrska vlastita težina, je li tako – to što težiš samo koliko težiš, a ne tristo funta? Stoga, zašto prezirati životni vijek od nekoliko godina, a ne više? Baš kao što si zadovoljan količinom tvari koja ti je dodijeljena, trebaš bi­ti zadovoljan i dodijeljenim ti vremenom.

 

Trudi se uvjeriti ih, no djeluj čak i ako nisi uvjerio, kad god tako nalaže načelo pravde. No ako se netko silovito opire, promijeni na­čin, prihvati bez patnje i tom se zaprekom po­služi da istakneš drugu vrlinu. I pamti da si se uputio uvjetovanom stazom – da nisi stremio nemogućemu. Dakle, čemu stremiš? Porivu određenom uvjetom. I to si postigao – ono što smo sami sebi nametnuli, ostvarilo se.

 

Kako pojmiti vlastito dobro; onaj koji ljubi sla­vu mjeri to reakcijom drugih; ljubitelj užitka smatra to vlastitim pasivnim iskustvom; mudar čovjek sagledava ga kao vlastito djelo.

 

Moguće je ne razumjeti nešto i pritom zbog toga ne osjećati muku – stvari po sebi ne posjeduju prirođenu im moć da oblikuju naše prosudbe.

 

Nauči se ne zanemarivati ono što drugi ima re­ći – najdublje moguće zadri u govornikov um.

 

Ono što ne koristi košnici, ne koristi ni pčeli.

 

Ako mornari govore loše o kapetanu, ili obo­ljeli o liječniku, koga će onda slušati? Kako će tada kapetan svojim putnicima osigurati sigur­nu plovidbu, ili liječnik ozdraviti one za koje skrbi?

 

Koliko ih je, onih s kojima sam pristigao na svijet, taj isti svijet već napustilo!

 

Prividi; oboljelomu od žutice med se čini gor­kim, onima koje je ugrizao bijesan pas voda izaziva užas, malim dječacima lopta je radost. Zašto sam ja onda gnjevan? Ili misliš da lažan privid ima slabiji učinak od žuči kod oboljelo­ga od žutice ili otrova u hidrofoba?

 

Nitko te neće sprečavati da živiš u skladu s na­čelom vlastite prirode; neće te zadesiti išta su­protno načelu prirode univerzuma.

 

Kakvim se to ljudima trude ugoditi! I kakva su to djela sredstvo njihova uspjeha! Kako će tek hitro vrijeme prekriti sve – i koliko je već toga prekrilo.