Meditacije : vodič za dobar život najplemenitijeg rimskog cara | Marko Aurelije

KNJIGA VII.

 

Ovo je zloća – to je ono što si viđao često. I ovu bi misao trebao imati pripravnu u svakoj prilici: <Ovo sam već često viđao>. Općenito uzevši, gdje god pogledaš, zateći ćeš sve isto. Povijest – drevna, suvremenija, današnja – pre­puna svega istog; gradovi i domaćinstva danas su puni istog. Ništa novo. Sve je poznato i sve je kratka vijeka.

 

Tvoja načela su živi stvorovi. Kako bi ih se inače moglo umrtviti, osim odumiranjem njima sukladnih mentalnih slika? Na tebi leži da ih neprekidno raspiruješ. <Kadar sam uobličiti po­trebnu mi prosudbu o ovome događaju. Ako si kadar, zašto si nesretan? Sve što leži izvan moga uma njemu ne znači ništa.> Nauči to i stajat ćeš uspravno. Možeš živjeti još jednom. Sagledaj sve onako kako si to nekoć sagledao – u tome leži nastavak života.

 

Isprazna pompa povorke, drame na sceni, jata i stada, borbe, kosti bačene štencima, mrvice u ribnjacima, mravi koji se muče i trape, trk prestravljenih miševa, lutke plešu na koncima. Usred svega toga moraš očuvati vlastitu snošlji­vost – ne prezri ih. I ne zaboravi pritom kako se osobna vrijednost mjeri vrijednošću onoga što štuje.

 

U razgovoru se mora čvrsto pridržavati rečeno­ga, u svakome porivu mora se pozorno pratiti što se zbiva. U ovome potonjem, odmah prozreti namjeru spomenutog objekta; u onome prvom, pažljivo pratiti što se rečenim misli.

 

Je li moj um dorastao zadaći, ili pak nije? Ako jest, onda ga za tu zadaću koristim kao spravu koju mi je podarila priroda Cjeline. Ako nije, ili ću prepustiti posao (ako je to inače moja odgovornost) nekom sposobnijem da ga do­konča, ili ga dovršiti najbolje što mogu i po­zvati upomoć nekoga, kadrog da u suradnji s mojim vladajućim umom ostvari ono što je u tom određenom trenutku potreba i boljitak za­jednice. Što god činio, sam ili pomoću drugih, mora imati samo ovaj fokus – opći boljitak i sklad.

 

Koliko je onih koji su se jednom uzdigli do sla­ve sad predano zaboravu – koliko je onih koji su pjevali njima u čast već odavno iščezlo.

 

Ne stidi se pomoći. Tvoja je zadaća ispuniti zadanu ti dužnost, poput vojnika koji grade ljudsku piramidu. Što ako si šepav i ne možeš se sam uspeti na bedem, nego ti to omogući nečija tuđa pomoć?

 

Ne dopuštaj da te budućnost kinji. Pristići ćeš do nje (ako tako mora biti) opsjednut istim onim razumom koji sada primjenjuješ na sadašnjost.

 

Sve je prepleteno i sve ujedinjuje sveta sveza. Gotovo ništa nije strano ostalomu – uređeni zajedno na svojim mjestima, zajedno tvore je­dinstven poredak univerzuma. Postoji jedan univerzum za sve, jedan bog prožima sve, jed­na tvar, jedan zakon, jedan zajednički razum u svim razumskim bićima, i jedna istina – ako zaista postoji i jedno savršenstvo koje sva spo­znajna bića dijele u istome razumu.

 

Sve tvarno brzo nestaje u tvarnosti univerzuma; svaki uzrok brzo uranja u univerzalni razum; a sjećanje na sve brzo se ukapa u vječnosti.

 

Za razumsko biće, djelovati u skladu s pri­rodom jednako je djelovanju u skladu s razumom.

 

Stajati uspravno – ili se držati uspravno.

 

Razumska bića zajednički posjeduju isti odnos kao i razni udovi nekog organskog jedinstva – stvoreni su za jedinstvenu svrhovitost suradnje. Ideja te volje dublje će te prožeti ako si nepre­kidno ponavljaš: <Ja sam ud složenog tijela ra­zumskog bića.> No ako promjenom samo jed­noga slova, slova l u slovo r [melos – meros], sebe proglasiš dijelom umjesto udom, onda još svom dušom ne ljubiš svoju ljudsku braću; či­niti dobro još te ne ushićuje kao cilj po sebi; i dalje to obavljaš kao puku dužnost, a ne kao da sebi činiš dobro.

 

Neka se sve izvanjsko što tako želi zbude onim mojim dijelovima koji mogu biti pogođeni tim zbivanjem – a oni se, ako tako žele, mogu po­tužiti. Ja sam još nisam ranjen, osim ako taj događaj ne ocijenim kao nešto loše – a kadar sam to odbiti.

 

Što god itko učini ili kaže, ja moram biti dobar čovjek. Kao da smaragd, ili zlato, ili purpur, neprekidno govore: <Što god itko učini ili kaže, moram biti smaragd i očuvati vlastitu boju.>

 

Upravljački um ne remeti sam sebe – na pri­mjer, ne plaši sam sebe, niti se ne tjera u žud­nju. Ako ga itko drugi može uplašiti ili mu na­nijeti bol, neka tako bude – sam od sebe, po vlastitu sudu, on se neće svjesno uteći takvim obrascima. Tijelo se mora skrbiti, najbolje što može, da izbjegne štetu – čulna duša, koja osjeća strah ili bol, treba reći ako tako čini; no ono što donosi opću prosudbu svega toga neće patiti ni najmanje – neće samo po sebi srljati u ijednu takvu prosudbu. Sam po sebi, uprav­ljački um nema potreba, osim ako ne stvori potrebu za sobom; jednako tako je nepomućen i nesmetan, osim ako sam sebe ne smete ili pomuti.

 

Sreća je dobroćudni bog ili božanski blagoslov. Zašto ti, mašto moja, činiš to što već činiš? Bogova ti, vrati se odakle si došla – nisi mi potrebna. Pristigla si po svojoj staroj navadi. Nisam gnjevan na tebe. Samo, odlazi.

 

Plaši li se netko mijene? Pa, može li bez mije­ne išta nastati? Ili, što je prirodi Cjeline milije i bliže od mijene? Možeš li se okupati, ako se ne promijeni drvo koje zagrijava kupku? Možeš li se nasititi ako se ne promijeni ono što jedeš? Može li se ijedan životni probitak postići bez mijene? Zar ne vidiš kako je za tebe mijena jednaka i jednako neophodna prirodi Cjeline?

 

Sva naša tijela (bivajući u jednoj prirodi s Cjelinom i surađujući s njom kao što među­sobno surađuju naši udovi) kroz supstancu uni­verzuma prolaze kao kroz uskovitlanu bujicu.

 

Koliko je već Krizipa, Sokrata i Epikteta pro­gutala vječnost! Ista ti misao mora vrijediti za svakoga i za sve.

 

Muči me samo jedna bojazan – da sam ne učinim nešto što ljudski ustroj nije namjerio – ili ne namjerava na ovaj način ili u ovome vremenu.

 

Uskoro ćeš zaboraviti sve – uskoro će sve za­boraviti tebe.

 

U ljudskoj je prirodi voljeti čak i one koji posrnu i padnu. To slijedi ako razmišljaš u vre­menu kako su svi ljudi braća; da griješe ne­znanjem, a ne namjerom; da ćete ubrzo i oni i ti biti mrtvi; i, povrh svega, da te čovjek nije ranio – da nije tvoj vladajući um učinio gorim nego što je bio prije.

 

Univerzalna priroda koristi supstancu univer­zuma poput voska; sad stvori lik konja, zatim ga otopi i istu tvar koristi za stablo; zatim za čovjeka; zatim za nešto drugo. Sve od toga po­stoji tek jedan časak. Nije nimalo teže razbiti sanduk, nego što ga je sastaviti.

 

Mrk pogled na licu protivan je prirodi, a kad postane uobičajenim, izražajnost počinje umi­rati ili je već konačno ugasla i ne može je se više užgati. Pokušaj poštivati tu prosudbu – da je to nešto protivno razumu. U polju moralna ponašanja, ako nestane čak i svijest o pogreš­nome, ostaje li za život još imalo razuma?

 

Sve što vidiš u trenu će promijeniti priroda ko­ja upravlja Cjelinom. Iz ove tvari stvorit će ne­što drugo, zatim iz toga nešto drugo kako bi svijet uvijek bio mlad.

 

Kad ti netko učini nepravdu, odmah trebaš razmotriti kakva ga je, dobra ili zla prosudba navela da ti naškodi. Kad to uvidiš, sažalit ćeš se nad njim i nećeš osjetiti ni iznenađenje ni gnjev. Sam ćeš, ili sudjelovati u njegovu poi­manju dobra, ili nečem nalik tomu, a u tom slučaju trebao bi shvatiti i oprostiti; no ako, s druge strane, više takvo što ne sudiš kao do­bro ili zlo, bit će ti još lakše imati strpljenja sa slijepima.

 

Ne snatri o posjedovanju onoga što nemaš; radije razmišljaj o vrhunskim blagoslovima u onome što posjeduješ i stoga podsjećaj sebe koliko bi ti nedostajali da nisu ondje. No isto­vremeno, moraš paziti da te vlastito uživanje u njima ne navikne na ovisnost, i tako izbjeći nemir ako ih ponekad nema.

 

Povuci se u sebe. U prirodi je razumskoga vladajućeg uma biti samozadovoljan pravičnim postupanjem i spokojem koji stoga uživa.

 

Izbriši otisak mašte. Zaustavi konce poriva. Utvrdi u vremenu trenutak sadašnji. Spoznaj što se zbiva s tobom ili s drugima. Raščlani i raz­dijeli događaj na uzročno i tvarno. Razmišljaj o posljednjem času. Ostavi nepravdu koju ti je nanio drugi ondje gdje je započela.

 

Proširi misao da teče usporedno s onim reče­nim. Pusti da ti um prodre u ono što se zbiva onoga koji to čini.

 

Radost pronalazi u jednostavnosti, vjerodo­stojnosti, ravnodušnosti prema svemu što leži između vrline i zloće. Ljubi čovječanstvo. Štuj boga. Demokrit govori: <Sve ostalo podliježe običajnom pravu; samo su počela apsolutna i stvarna>, no tebi je dovoljno pamtiti kako je sve podložno zakonu. Premise svedene tek na šačicu.

 

O smrti. Ili raspršivanje ako smo atomi; ili, ako smo jedinstvo, izumiranje ili promjena doma.

 

O boli. Nepodnošljiva bol nas ubija; kroničnu bol moguće je trpjeti. Um čuva vlastit spokoj povlačenjem, a bol ne oslabljuje vladajući um. Dijelovima zahvaćenima boli ostaje da se bune ako su za to kadri.

 

O slavi. Pogledaj njihov um, prirodu njihovih misli i ono za čim tragaju ili čega se klone.

 

Uvidi kako, baš kao što pješčani zapuh nepre­stance prekriva stariji sloj, u našem životu ono što smo jednom učinili brzo prekriva nadola­zeći sloj.

 

<Dakle, misliš li da će čovjeku obdarenom uzvi­šenom inteligencijom i vizijom svih vremena i svih bića ovaj ljudski život biti od najveće važnosti?> <Nemoguće>, rekao je. Dakle, takav čovjek neće pomišljati kako u smrti ima išta strahotno? <Nipošto neće.>[1]

 

<Kraljev usud – činiti dobro i biti proklet.>

 

Sramotno je što lice mora biti toliko pokorno, oblikovati i udešavati vlastit izraz onako kako mu nalaže um – kad um sam sebi ne može na­metnuti vlastito obličje i red.

Sitnice, gole činjenice, ne smiju izazivati tvoj gnjev:
one ne posjeduju um kojim bi marile.

 

Podari radost besmrtnim bogovima, podari ra­dost i nama.

Zrele komušine dozrele su, tako i životi:
jedan stoji, drugi pada.

Ako ja i moja dvojica sinova nismo više
na brizi bogova, i to ima svoj uzrok.

 

Neka mi dobro i pravedno stoje uz bok.

 

<Ne priključuj se ni tužaljkama, a ni ekstazi.>

 

<No, mogao sam tom čovjeku pravo odgovori­ti. Rekao bih: Griješiš, prijatelju, misleći da bi čovjek imalo vrijedan trebao vagati rizike ži­vota ili smrti, a ne samo i jedino razmišljati, o svakom svom djelu, čini li pravo ili krivo, je li to čin dobra ili zla čovjeka.>

 

<Bit stvari, dragi moji Atenjani, svodi se na ovo: koji god stav čovjek zauzeo u svojoj naj­boljoj prosudbi, ili štogod mu naloži njegov za­povjednik, tada bi, meni se čini, trebao ustati i pogledati u oči pogibelji, ne razmišljajući o smrti ili ičem drugom, osim o gubitku časti.>

 

<Ipak, dragi moj druže, smatraj mogućim da su plemenitost i vrlina još nešto osim spašavanja tuđeg života ili sudjelovanja u spašavanju. Zar to ne bi mogao biti svatko, uistinu čovjek, koji odbacuje svaku pomisao o određenu životnom vijeku, i živi tek zbog života samoga? Radije neka to prepusti bogu i vjeruje onomu što go­vore žene, da nitko ne izbjegne urečenu času – neka mu se misli obrću oko pitanja kako najbolje proživjeti život u vremenu koje mu je dodijeljeno da proživi.>

 

Prati kretnje zvijezda kao da se usporedo krećeš s njima, i neka ti misli neprekidno obuzima mijena počela jednih u druga. Takva maštanja ispiru kal življenja na zemlji.

 

Nadalje, kad ti se govor dotakne čovječanstva, zemaljske stvari gledaj kao s velike visine – stada, vojske, imanja, vjenčanja, razvode, rođenja, smr­ti, vrevu na sudovima, pusta mjesta, raznorodne strane narode, svetkovine, pogrebe, sajmišta; sav metež svijeta i uređeno sljubljivanje suprotnosti.

 

Osvrni se na prošlost – na sve te brojne mijene dinastija. A možeš također predvidjeti i buduć­nost – bit će potpuno jednaka, nesposobna po­bjeći iz ritma sadašnjosti. Stoga je za izučava­nje ljudskoga života četrdeset godina jednako dobro kao i deset tisuća – što ćeš vidjeti više?

 

Ponavljam:

Što se rađa od zemlje u zemlju se vraća;
No plodovi nebeska sjemenja
Vraćaju se odakle su došli, u nebo.

 

I ovo: razudba atomskih veza, bezumne mole­kule jednako tako raspršene.

 

Ponavljam:

Osobitom hranom ili pićem, ili čarolijom,
Tragaš za rukavcem iz bujice smrti.

Vjetar koji puše od boga
Moramo izdržati i otrpjeti
Bez žalbe.

 

<Bolje podržavati svoje>; no ne više javnosti nastrojen, niti pošteniji, niti pokorniji okolnosti­ma, niti snošljiviji prema manama susjeda.

 

Gdje god je zadaću moguće izvršiti sukladno razumu koji dijele bogovi i ljudi, nema razloga za strah; zato što, gdje god postoji mogućnost da se okoristi pravičnim djelovanjem i pratiti vlastiti ljudski ustroj, ne bi trebalo postojati pritajena straha od ikakve štete.

 

Posvuda i uvijek na tebi je štovati boga u skla­du s trenutačnim okolnostima, prema ljudima koji su ti trenutačno društvo odnositi se pra­vedno, i izdašno promišljati svaki trenutačni dojam u umu, kako ništa ne bi promaknulo tvom razumijevanju.

 

Ne tragaj za vladajućim umovima drugih ljudi, nego gledaj ravno pred sebe, kamo te to vodi priroda – i priroda univerzuma u onome što se zbiva tebi, kao i vlastita priroda, u onome što moraš učiniti sam. Svako stvorenje mora činiti ono što proistječe iz njegova vlastitog ustroja. Ostatak stvaranja postoji da bi služio razumskim bićima (baš kao što i u svemu dru­gome ono niže postoji zbog višega), no razum­ska bića ovdje su kako bi služila jedna druge. Stoga je glavno načelo ljudskoga ustroja ono društveno. Drugo je otpor putenim porivima.

 

Naročito je svojstvo razumska i inteligentna djelovanja da se izdvoji i ne dopusti da ikad na nju utječu djelovanja ćutila ili poriva – to dvoje pripada životinjskom poretku, a cilj inteligentna djelovanja jest vladati nad njima i nikad im ne predati vlast – što je pravo, budući da je sama priroda inteligencije koristiti se svime ti­me. Treće je počelo u razumskome ustroju neužurbana i nezavarana prosudba. Stoga neka se tvoj vladajući um čvrsto pridržava tih načela i prati ravan put naprijed – tada posjeduje ono što mu pripada.

 

Zamisli da si sada mrtav, ili da nisi živio prije ovoga časa. I tada ostatak vlastita života sagle­daj kao nagradu, te ga živi kako te napućuje priroda.

 

Ljubi samo ono što zatekneš na putu i što ti je suđeno. Što bi ti moglo od toga više pristajati?

 

U svakoj okolnosti ne zaboravi one koji su proživjeli isto i uzvratili zlovoljom, nevjericom ili pritužbama. I, gdje su sada? Nigdje. Dakle, želiš li postupiti poput njih? Zašto ćud i hiro­ve drugih ne prepustiti hirovitosti i hirovitima, a sebe dokraja usredotočiti na pitanje kako iskoristiti te okolnosti? Tada ćeš ih iskoristiti ispravno, i one će biti sirovine u tvojim ruka­ma. Samo pazi, u svemu što činiš traži vlastito najveće dobro. Pamti to dvoje: djelovanje je važno, kontekst je nevažan.

 

Zaruj u sebe. Ondje, u nutrini, vrutak je do­brote spreman prokuljati u svakome trenutku – samo ako nastaviš kopati.

 

I tijelo, također, treba ostati čvrsto ustrojeno i ne srljati ni u kretnju ni u počinak. Baš kao što um svoje značajke prikazuje na licu, održava­jući ga inteligentnim i privlačnim, nešto slično valjalo bi zatražiti i od cijeloga tijela. No sve to trebalo bi ostvariti bez velike pompe.

 

Umijeće življenja sličnije je hrvanju nego plesu, po tomu što stoji spremno za ono što dolazi i ne daje se pokolebati onim nepredviđenim.

 

Sve vrijeme moraš razmišljati tko su ljudi čiju hvalu priželjkuješ, i kakvi su umovi koji ravna­ju njima. Kad zaviriš u izvore njihovih prosud­bi i poriva, nećeš osuđivati njihove nesvjesne omaške, niti ćeš osjećati potrebu za njihovom hvalom.

 

<Nijednoj duši>, govori Platon, <ne mili se da joj otmu istinu> – isto vrijedi za pravdu, umjere­nost, blagost i sve takve vrline. Bitno je da to neprekidno čuvaš u mislima – to će te učiniti dobrohotnijim prema svima.

 

Kad god pretrpiš bol, budi spreman nositi se s mišlju kako bol nije moralno zlo i ne šte­ti tvojoj vladajućoj inteligenciji – bol ne mo­že nanijeti štetu ni njezinoj razumskoj, kao ni društvenoj prirodi. Neka ti pomogne Epikurov savjet: <Bol nije ni neizdrživa ni beskrajna, sve dok pamtiš njezine granice i ne pretjeruješ s maštarijama>. Pamti da je mnogo toga nama neugodnoga samo neprepoznata analogija boli – mamurluk, na primjer, velika vrućina, gubi­tak teka. Pa kad se zatekneš kako se žališ na išta od toga, reci sebi: <Predaješ se boli>.

 

Pazi da se prema čovjekomrscima ne odnosiš onako kako se oni odnose prema čovječanstvu.

 

Kako znademo da Telauga njegov značaj nije učinio boljim čovjekom od Sokrata? Nije do­voljno to što je Sokrat umro slavnijom smr­ću, da je sa sofistima raspravljao umješnije, da je dokazao veću izdržljivost provodeći na mrazu cijelu noć, da je bio hrabriji odlučivši odbiti naredbu da uhiti Leona Salaminskog, da se <šepurio ulicama> (iako nitko ne može sa sigurnošću utvrditi je li to posljednje isti­na). Ne, ono što moramo istražiti jest priroda Sokratove duše. Moramo se upitati je li bio kadar zadovoljiti se životom pravednim prema ljudima i pobožnim prema bogovima; što nije uopćeno kudio sve poroke, no niti se klanjao ičijem neznanju; niti da je išta što mu je dosu­dila Cjelina smatrao pogrešnim ili bremenom preteškim da bi ga ponio – kao ni da je puštao umu dijeliti bijedne putene strasti.

 

Način kako je priroda stopila tebe u slože­nu cjelinu ne brani ti da oko sebe ocrtaš me­đe i ono što pripada tebi zadržiš pod svojom vlašću. Uvijek pamti ovo: sretan život ovisi o maločemu. I ne misli kako bi, samo zato što si se odrekao nade da ćeš postati filozofom ili znanstvenikom, trebao očajavati zbog slobod­na duha, vjerodostojnosti, društvene svijesti ili podložnosti bogovima. Potpuno je moguće, bez ičijeg priznanja, postati <božanskim čovjekom>.

 

Proživi život bez pritiska i dokraja zadovoljan, čak i ako svi protiv tebe klepeću što im drago, čak i ako zvjerad trga udove s te jadne gvalje tijela izrasle oko tebe. Što u svemu tome sprječava um da očuva sebe u spokoju, u istin­skoj prosudbi okolnosti i spremnosti da isko­risti svaki događaj koji mu se predoči? Ovo Prosudba govori Okolnosti: <Ovo je što jesi ustvari, ma koliko se ti drugačijom obično pri­kazivala>. A Spremna Korist govori Događaju: <Tražila sam te. Uvijek trenutak sadašnji kori­stim kao sirovinu za vježbu razumske i druš­tvene vrline – umijeće čovjeka ili boga.> Zato što bog ili čovjek mogu prihvatiti sve što se dogodi – neće biti novo niti će se s tim teško nositi, nego će biti blisko i lako.

 

Savršenstvo značaja svodi se na ovo – živjeti svaki dan kao da ti je posljednji, bez mahnita­nja, bez ravnodušnosti, bez prijetvornosti.

 

Bogovi, slobodni od smrti, ne preziru vlastitu potrebu, tijekom cijelog trajanja vječnosti, da u takvom broju trpe toliko bezvrijedna stvorenja kao što su ljudi – štoviše, skrbe se za njih na nebrojene načine. A zar se ti, tek trenutak prije odlaska, odbijaš potruditi – i to kad si i sam jedno od tih bezvrijednih stvorenja?

 

Smiješno je ne bježati od vlastitih poroka, što je moguće, istodobno trudeći se izbjeći tuđe poroke, što je nemoguće.

 

Što god razumska i društvena sposobnost ne smatraju inteligentnim i općim dobrom, osuđu­ju to, i to s razlogom, ispod sebe.

 

Kad učiniš štogod dobra i pomogneš drugome, zašto i dalje čekaš, kao budale, ono treće po­vrh toga – hvalu za dobro djelo, ili pak uzvrat?

 

Nitko se ne umara primajući darove – djelo u skladu s prirodom dar je samomu sebi. Stoga se ne umaraj od darova dobivenih darivanjem.

 

Priroda Cjeline dala se na posao da stvori uni­verzum. I sad sve što nastaje izvire iz toga kao logična posljedica, ili su pak čak i prvotni cilje­vi kojima vladajući um univerzuma okreće svo­je porive iracionalni. Podsjeti sebe na to da se lakše suočiš s mnogočime, savršeno spokojan.