Meditacije : vodič za dobar život najplemenitijeg rimskog cara | Marko Aurelije

KNJIGA VIII.

 

I ovo je također suprotnost stremljenju – sad si izgubio priliku proživjeti cijeli život, ili bar svoj zreli život, kao filozof; uistinu je postalo jasno mnogima, među njima i tebi, da si da­leko od filozofije. Dakle, okaljan si – teško ti je sad doći na glas kao filozof, kad čak i tvoj položaj u životu stoji na suprotnoj strani vage. Pa ako istinski vidiš stanje, odbaci svaku želju za slavom i zadovolji se time da jednostavno proživiš ostatak života, ono što ostaje, onako kako želi tvoja priroda. Tada moraš shvatiti koje su to želje, i zatim ne dopustiti da te išta omete. Iz iskustva znadeš da u svim svojim lu­tanjima nigdje nisi pronašao dobar život – ni u logici, ni u bogatstvu, ni u slavi, ni u uživanju – nigdje. Onda, gdje ga pronaći? Radeći ono što iziskuje čovjekova priroda. A kako mu je to činiti? Posjedovanjem načela koja upravljaju njegovim porivima i djelima. Što su ta nače­la? Ona dobra i zla – vjerovanje da za ljudsko biće nije dobro ništa osim onoga što ga čini pravednim, obuzdanim, hrabrim i slobodnim; kao ni zlo osim onoga što ga čini suprotnošću navedenoga.

 

Upitaj se ovo o svakom djelu: <Kako mi to od­govara? Hoću li požaliti?> Ubrzo ću biti mrtav i nestat će sve. Što još priželjkujem ako je ovo sadašnje djelo, djelo inteligentnog i društvenog bića koje s bogom dijeli jedan zakon?

 

Aleksandar, Julije Cezar, Pompej – što su oni Diogenu, Heraklitu, Sokratu? Ti ljudi prozreli su stvarnost, njezine uzroke i njezinu tvar, a njihovi vladajući umovi bili su njihovi vlastiti gospodari. Oni prethodni bili su robovi vlasti­tom častohleplju.

 

 

Čak i ako pukneš od muke, oni će, bez obzira, nastaviti po svome.

 

Prvo, ne daj se uznemiriti – sve slijedi prirodu Cjeline, i ubrzo ćeš biti nitko i nigdje, što vri­jedi sada čak i za Hadrijana i Augusta. Zatim, usredotoči se na ono pred sobom i sagledaj to kao ono što jest. Pamti svoju dužnost da budeš dobar čovjek i vježbaj ono što zahtijeva ljud­ska priroda; zatim to učiniti pravo i odlučno, ili reci ono što smatraš savršeno ispravnim. No, uvijek blago, vjerodostojno i iskreno.

 

Djelo prirode univerzuma jest prevesti ovu stvarnost u drugu, promijeniti nešto, uzeti to odavde i prenijeti to onamo. Sve stvari su mije­ne, no i u njihovu rasporedu postoji jednakost. Sve je blisko – dakle, nema razloga za strah od ičega novog.

 

Svaki živi organizam ostvaruje se ako ide pu­tem ispravnim za njegovu vlastitu prirodu. Razumskoj prirodi ispravan je put nepristajanje na bilo što lažno ili opskurno u utiscima što ih prikuplja um, svoje porive okrenuti samo društvenom djelovanju, a svoje žudnje i odboj­nosti ograničiti na ono što leži u našoj moći te radosno prihvatiti sve što mu dodijeli priroda univerzuma. Zato što je to dio prirode univer­zuma, baš kao što je priroda lista dio prirode biljke; osim što u slučaju lista njegova priroda nosi obilježja prirode kojoj manjkaju poimanje, razum te je podložna smetnjama. Za sebe, čo­vječja je priroda dio prirode neometane, inteli­gentne i pravične – u tome ona svakom stvoru daje pravedno i prikladno mjesto trajanjem, tvarnošću, uzročnošću, djelatnošću i iskustvom. No ne pokušavaj u svakom slučaju otkriti sa­vršenu podudarnost; radije tragaj za ukupnim ravnovjesjem – ukupnost ovoga spram zbroju onoga.

 

Nemoguće je proučavati. No moguće je obuz­dati oholost; moguće je trijumfirati nad užici­ma i patnjama; moguće je izdići se povrh puke slave; moguće je ne biti gnjevan prema bešćutnima i nezahvalnima, pa čak i, tako je, skrbiti se za njih.

 

Neka te nitko ne čuje kako grdiš život u palači – nemoj čuti sebe kako ga grdiš.

 

Žaljenje je samokažnjavanje zbog gubitka ne­čeg blagotvornog. Ono što je dobro mora bi­ti blagotvorno, i važno cjelovito dobroj osobi. Nijedna cjelovito dobra osoba ne bi požalila što je propustila užitak. Stoga užitak nije ni blagotvoran ni dobar.

 

Što je to u sebi, u vlastitu ustroju? Što su nje­gova počela tvarnosti i materije, kao i uzroka? Što je njegova zadaća u svijetu? Kolika mu je trajnost?

 

Kad oklijevaš trgnuti se iza sna, prisjeti se da je u tvome ustroju i čovječjoj prirodi obavljati društvene zadaće, dok je san ono što dijeliš s tupim životinjama. Ono sukladno prirodi sva­koga stvora jest posljedično bliže s njom po­vezano, veći dio njezine biti i, svakako, to više njoj po volji.

 

Neprekidno propituj vlastite mentalne dojmo­ve – svaki ponaosob, ako uzmogneš; istraži uzrok, prepoznaj čuvstvo, primijeni logičku raščlambu.

 

Kad god sretneš nekoga, odmah sebi postavi pitanje: <Kakva uvjerenja taj čovjek gaji o do­bru i zlu u životu?> Ako vjeruje u ovo ili ono o užitku i patnji te njihovim čimbenicima, o slavi i zaboravu, o smrti i životu, onda me ne­će iznenaditi ni začuditi ako se ponaša ovako ili onako, te ću pamtiti kako nema izbora nego činiti kako već čini.

 

Bilo bi besmisleno iznenaditi se što stablo smok­ve rađa smokvama.

Pamti kako je malo razloga za iznenađe­nje ako svijet donosi takve plodove – ako sje­me postoji. Jednako je besmisleno da liječnika ili brodskog kapetana iznenade groznica kod oboljeloga ili nagli zapuh vjetra u pramac.

 

Pamti i to da promjenom pravca ili prihvaća­njem ispravke ostaješ jednako slobodan kao što si i bio. Djelo je samo tvoje, gonjeno tvo­jim vlastitim porivom i prosudbom i, svakako, tvojom inteligencijom.

 

Ako je izbor tvoj, zašto onda činiti nešto? No ako je izbor tuđi, što tada kriviš – atome ili bogove? Oboje je bezumno. Nema krivnje.

 

Ako si kadar, ispravi čovjeka, ako nisi, onda barem ispravi problem. Ako je i to nemoguće, čemu uopće služi krivnja? Ništa se ne bi smjelo činiti bez svrhe.

 

Ono što umire ne odlazi iz univerzuma. Ako ostaje ondje i mijenja se, onda se i ovdje rasta­če u vječne sastojke koji su počela univerzuma, kao i tebe. Mijenjaju se i oni, stoga se ne tuži na to.

 

Sve je nastalo sa svrhom – recimo, konj ili lo­za. Iznenađuje li te to? Čak će i sunce reći: <Nastalo sam sa svrhom>; jednako tako i drugi bogovi. S kojom si svrhom, onda, stvoren ti? Za vlastiti užitak? Pogledaj možeš li se pozaba­viti tom mišlju.

 

Cilj prirode za sve sadrži njegov nestanak, jed­nako kao i nastanak i trajanje – poput čovjeka koji baca loptu. Kako to može biti dobro za loptu u usponu, a loše u silasku ili čak u ča­su kad udari u tlo? Kako može biti dobro za mjehur kad nastane, a loše kad se rasprsne? Svijeća je sličan primjer.

 

Okreni sve naopačke i pogledaj kakvo je, što postaje u starosti, bolesti, smrti.

Život je kratak i za onoga koji hvali kao i za hvaljenoga; za pamćenje, kao i za ono­ga koga se pamti. Štoviše, sve je to samo u zakutku jednog kontinenta; čak ni ovdje nisu svi usklađeni jedni s drugima, čak ni pojedinac sam sa sobom. A cijela je Zemlja tek točka u svemiru.

 

Usredotoči se na temu ili djelo u pitanju, na načelo ili na značenje.

 

Zaslužuješ ono što prolaziš. A radije bi po­stao dobar sutra, nego bio dobar danas.

 

Radiš li štogod? Ja to činim u odnosu pre­ma boljitku čovječanstva. Nešto mi se događa? Prihvaćam to u odnosu prema bogovima i uni­verzalnom izvoru odakle sve proistječe među­sobno povezano.

 

Baš kao što gledaš vlastitu kupelj – sav sapun, znoj, prljavštinu, masnu vodu, sve ono odvratno – tako je i sa svakim dijelom života i svakim predmetom u njemu.

 

Lucila je pokopala Vera, zatim su pokopali Lucilu. Secunda je pokopala Maksima, zatim je i Secunda pokopana. Isto tako je i s Epitinahom i Diotimom, Antoninom i Faustinom. Uvijek ista priča. Celer je Hadrijana otpratio do nje­gova groba, zatim je pošao u vlastiti. Gdje su sada svi ti oštroumni, ti proroci i cjepidlake? Nesumnjivo su Karaks, Demetrij, Eudemon i drugi poput njih bili oštroumni. No sve redom stvorovi jednoga dana, davno mrtvi. Neki čak ni upamćeni, ni nakratko, neki prešli u legen­du, a neki nestaju čak i iz legende.

Stoga pamti to, da onaj jadni sklop tvoga tijela mora biti raspršen, ili tvoj slab duh mo­ra zgasnuti, ili pak preseliti se i drugdje zauzeti svoje mjesto.

 

Ljudska je radost pošteno obaviti ljudska po­sla. Pošteno raditi čovjeku znači dobrobit vlastitoj vrsti, prezir prema titraju ćutila, di­jagnoza dojmova kojima može vjerovati, raz­matranje prirode univerzuma i svih s njom po­vezanih stvari.

 

Tri odnosa. Prvi prema okolišu; drugi prema božanskom uzroku koji je izvor svega što se zbiva svim ljudima; treći, prema tvojim drugo­vima i suvremenicima.

 

Bol je zlo ili prema tijelu – stoga tijelu prepu­stimo da dade vlastit iskaz – ili prema duši. No duša je kadra očuvati vlastito vedro nebo i spokojan put tako što bol ne cijeni kao zlo. Svaka prosudba, svaki poriv, svaka žudnja i odbijanje unutar su duše, gdje ne može prodri­jeti nikakvo zlo.

 

Izbriši dojmove vlastita uma neprekidno sebi ponavljajući: <U mojoj je moći ovu moju du­šu očuvati slobodnu od svakoga zla i strasti kao i svake druge pomutnje; sagledavajući sve onakvo kakvo uistinu jest, mogu se prema to­me odnositi sukladno pripadajućoj vrijednosti.> Pamti ovu moć koju ti daruje priroda.

 

Kad govoriš u senatu ili s ikojim pojedincem, budi izravan, ne cjepidlači. Koristi jezik koji zvuči iskreno.

 

Augustov dvor – žena, kći, unuci, posinci, se­stra, Agripa, rođaci, domaćinstvo, prijatelji, Aerije, Mecena, liječnici, proroci – cijeli dvor mrtav. Prijeđi na druge slučajeve gdje u pitanju nije samo smrt pojedinca, nego cijele obitelji, kao u Pompeja. A tu je i natpis koji viđaš na nadgrobnim kamenima: <Posljednji svoga roda>. Samo pomisli na svu strepnju kojom su raniji naraštaji ostavljali za sobom nasljednike – i onda je jedan morao biti posljednji. Eto, opet smrt cijele obitelji.

 

Moraš svoj život slagati djelo po djelo i biti zadovoljan ako svako djelo postigne, najbolje što može, svoj cilj – nitko te ne može spriječiti da to postigneš. <No bit će tu nekih vanjskih zapreka.> Nema zapreke pravdi, samokontroli i razumu. <No možda će na zapreku naići ne­ki drugi izvor djelovanja.> Onda zadovoljno prigrli zapreku kakva ona jest, promišljeno se promijeni kako bi se nosio s danim okolnosti­ma, te će drugo djelovanje odmah zamijeniti i uklopiti se u sklop tvoga života kako smo već raspravljali.

 

Prihvaćaj ponizno – daruj olako.

 

Ako si ikad vidio odsječenu šaku ili stopalo, ili glavu odrubljenu kako leži podalje od ostatka tijela – to se podudara s onim što netko čini sebi, koliko može, odbijajući prihvatiti vlasti­ti usud, te se tako odsijeca od društva ili čini neki nedruštven čin. Pretpostavimo da si sebe učinio otpadnikom od jedinstva prirode – ro­dio si se njezinim dijelom, no sad si se odvo­jio. A u tome leži paradoks – dakle, otvoriti se sebi kako bi se ponovno pridružio tom je­dinstvu. Nijedan drugi dio nema tu povlasticu od boga, da se ponovno sjedini nakon što se odvojio i odsjekao sebe. Samo razmisli o toj milosti božje naklonosti čovjeku. On je čovje­ku podario moć da, kao prvo, ne bude odsje­čen od Cjeline, i nadalje, ako se odlomio, da se vrati i ponovno raste, preuzimajući svoju ulogu pripadnika.

 

Baš kao što je priroda Cjeline izvor svih drugih sposobnosti u svakom razumskom biću, tako je ona i nama podarila tu moć. Jednako kako se priroda okreće sebi u korist, sve rušilačko ili protivno smještajući u sudbinski ustroj svega i čineći to dijelom sebe, tako je i razumsko biće kadro svaku smetnju pretvoriti u sirovinu za vlastitu uporabu te je koristiti kako bi promi­cao svoju izvornu svrhu.

 

Ne dopusti da te tišti krajobraz vlastita života, ne zadržavaj se na raznim nevoljama koje su te možda zadesile u prošlosti i mogle bi te za­desiti u budućnosti. Samo se upitaj, u svakom trenutku sadašnjosti: <Što je to u tom djelu što ne mogu podnijeti ili podržati?> Posramit ćeš se ako ikad izneseš takvo priznanje. Zatim se podsjeti da tvoje breme nije ni budućnost ni prošlost, nego uvijek sadašnjost; a breme sa­dašnjosti postaje lakše samo ako ga uspiješ iz­dvojiti i vlastiti um optužiti za slabost ako se ne može nositi s nečim toliko ogoljenim.

 

Sjede li Pantea ili Pergam još uz Verov lijes? Ili Kabrije ili Diotim uz Hadrijanov? Smiješno! Čak da i još sjede ondje, bi li mrtvi bili svjesni toga? Ako bi bili svjesni, bi li im bilo drago? A ako bi im bilo drago, bi li to one koji ih žale učinilo besmrtnima? Nije li njihova sudba bila prvo da ostare – starice i starci kao i svi drugi – i zatim umru? A kad oni umru, što će tada oni koje su oplakivali? Sve je to smrad i opači­na u vreći kostiju.

 

Ako imaš oštar vid, koristi ga; samo, kako veli pjesnik, dodaj mudru prosudbu.

 

U ustroju razumskoga bića ne vidim vrline ko­ja se kosi s pravdom; no vidim suprotnost užit­ku – samoobuzdavanje.

 

Ako ukloniš prosudbu svega naizgled bolnoga, ostaješ prilično otporan na bol. <Kakvo biće?> Razum. <No ja nisam samo razum.> Slažem se. Pa onda pusti da tvoj razum sam sebi ne na­nosi bol, a ako je u nevolji neki drugi tvoj dio, onda neka sam stvara vlastite sudove.

 

Prepreka osjetilnoj percepciji štetna je za ži­votinjsku prirodu. Prepreka porivu jednako je štetna za životinjsku prirodu. (Nešto drugo bit će jednako štetno i pogubno za ustroj biljaka.) Iz toga slijedi da je prepreka umu štetna za in­teligentnu prirodu.

Primijeni sad to na sebe. Utječu li na tebe bol ili užitak? To ostaje osjetilima. Jesi li stvo­rio kakav poriv i zatim naišao na zapreku? Ako je to bezuvjetan cilj, onda ta zapreka šte­ti tvojoj razumskoj prirodi – no ako prihvatiš što je zajedničko iskustvo, onda nikakva šteta još nije počinjena, niti je došlo do pometnje. Vidiš, nitko drugi neće mutiti ispravno djelova­nje uma. Um ne može biti dirnut vatrom, če­likom, tiranijom, klevetom ili ičim drugim na­kon što postane <savršena kružnica u samoći>.

 

Nemam razloga štetiti sebi – nikad svjesno ni­sam naštetio nikomu.

 

Radost se razlikuje od čovjeka do čovjeka. Moja se radost svodi na to da održim čistim svoj upravljački um, da ne odbijem nijedno ljudsko biće ili ljudsku okolnost, nego da sve promatram blago i svakom po zasluzi osigura­vam dobrodošlicu ili njegovu korist.

 

Gledaj, od sadašnjeg vremena sebi načini dar. Oni koji su skloniji stremiti onostranoj slavi propuštaju shvatiti da će i u sljedećem nara­štaju biti ljudi jednakih onima koji su im sada omraženi – a onda će umrijeti i oni. Što je uopće tebi samo puki odjek budućih glasova i mišljenje koje stvaraju o tebi?

 

Podigni me i baci kamo god želiš. Gdje god sletim usrećit ću boga u sebi – zadovoljiti ga, ako stav i djelo slijede njegov ustroj.

Je li ova sadašnja situacija iole dobar razlog da mi je duša bolna i izgubljena – ponižena, gladna, okovana, prestrašena? Hoćeš li i za to pronaći ikakav dobar razlog?

Ništa se nijednom ljudskom biću ne događa izvan iskustva prirodnog ljudima – vol ne do­življava ništa strano prirodi volova, loza ništa strano prirodi loze, kamen ništa izvan svoj­stava kamena. Dakle, ako sve doživljava ono njemu uobičajeno i prirodno, zašto se ti tužiš? Priroda univerzuma nije ti podarila ništa što ne bi izdržao.

 

Ako tvoj nemir proistječe iz nekog vanjskog uzroka, onda te ne muči stvar po sebi, nego vlastita prosudba stvari – a to možeš prebrisati u času. Ako te uznemiruje nešto u vlastitu sta­vu, nitko ti ne priječi da ispraviš vlastito gle­dište. Pa ako si nemiran zato što ne ostvaruješ neko, po tvome mišljenju, ljekovito djelo, zašto radije ne ustraješ, nego strepiš? <Na putu mi je zapreka, prevelika da je pomaknem.> Onda nemaš razloga za nemir jer neuspjeh ne leži u tebi. <No ako ne uspijem, onda ne vrijedi živje­ti.> Pa dobro, onda moraš napustiti ovaj život, dostojanstven u smrti baš kao i onaj koji je ostvario svoj cilj, i pomiren, isto tako, sa svima koji su ti stajali na putu.

 

Zapamti da tvoj upravljački um postaje ne­pobjediv kad se povuče u vlastitu samodostatnost, kad ne čini ništa što ne bi želio činiti, čak i ako mu je stav nerazuman. Koliko tek više, ako je prosudba koju stvara razumna i promišljena? Zato je um slobodan od strasti prava tvrđava; ljudi nemaju snažnije pribježište, a onaj tko ondje pronađe zaklon, nepobje­div je. Svatko tko to ne uviđa pati od manjka mudrosti; svatko tko to uvidi i ne skloni se, pati od manjka sreće.

 

Ne tumači si ništa onkraj onoga što ti govore tvoji prvotni dojmovi. Rekli su ti da te taj-i-taj ocrnjuje. To je izvješće – nitko ti nije rekao da si povrijeđen. Vidim da je moj maleni dječak bolestan. To je ono što vidim – ne vidim da je u pogibelji. Zato uvijek ostani takav unutar prvih dojmova i ne pridaj im zaključke vlasti­tih misli – tada je to sve. Ili bolje, dodaj za­ključak onoga upoznatog sa svime što se zbiva u svijetu.

 

Gorak krastavac? Baci ga. Trnje na putu? Zaobiđi. I to je sve, bez potrebe da pitaš: <Zašto takve stvari uopće postoje na svijetu?> To pitanje bi prirodoslovcu zvučalo smiješno, baš kao što bi se svaki stolar ili postolar smi­jao ako bi se bunio zbog strugotina ili otpada njihova rada što se vuče po podu radionice. No oni imaju mjesto gdje odbacuju svoj otpad – dok priroda Cjeline ne posjeduje ništa izvan sebe. Čudo njezina umijeća jest to što postavlja vlastite međe i obnavlja u sebe sve ono što je naizgled trulo, stari, gubi smisao – i zatim iz iste te tvari iznova stvara. Na taj način ne izi­skuje nikakvu drugu tvar osim vlastite, i nema potrebe za smetlištem. Stoga je potpuna u vlastitu prostoru, vlastitoj tvari, vlastitu umijeću.

 

Ne razvlači se u djelu, ne petljaj u razgovoru, ne muti u mislima. Ne puštaj da ti se um ulju­lja u čamotinju ili ushit. Dopusti si malo doko­lice u životu.

<Ubijaju, čereče, progone kletvama.> Kakve važnosti to ima u nastojanju da svoj um odr­žiš čistim, zdravim, trezvenim, pravičnim? Kao kad bi čovjek prišao izvoru bistre i slatke vode te ga prokleo – izvor bi i dalje grgorio vodom dobrom za piće. Može u njega baciti blato ili gnoj – izvor će ga odmah rastočiti i otplaviti bez traga. Kako si onda možeš priskrbiti vje­čan izvor, a ne vodospremnik? Tako što si ne­prekidno dokraja posvećen slobodi – i ostaješ blag, pristupačan i pošten.

 

Netko tko ne zna da postoji uređen univer­zum, ne zna gdje je. Netko tko ne zna prirod­nu svrhu univerzuma, ne zna tko je, ni što je univerzum. Netko tko posrne u nečemu od to­ga nije kadar odgonetnuti ni svrhu vlastita po­stojanja. Dakle, što misliš o čovjeku koji stra­huje od pljeska svjetine ili mu se pak udvara, ne imajući pojma gdje su ili tko su oni što mu plješću?

 

Želiš li hvalu čovjeka koji sam sebe prokune triput u sat vremena? Želiš li ugoditi čovjeku koji ne može ugoditi sebi? Može li čovjek ugo­diti sebi kad požali zbog gotovo svega što čini?

 

Nemoj uzimati dah samo iz zraka koji te okru­žuje, nego misao izvlači i iz uma koji obuhvaća sve. Moć uma širi se posvuda i prožima ništa manje od zraka – ondje je za sve koji ga žele upiti, baš kao i zrak onima koji su kadri udisati.

 

Općenita zloća ne šteti univerzumu. Pojedinačna zloća ne šteti oštećenomu – štetna je samo po­činitelju, a on ima mogućnost riješiti je se čim sam za to odluči.

 

Mojoj volji odlučivanja volja mog susjeda jed­nako je nevažna kao i njegovi dah i tijelo. Svakako, svi se, iznad svega, rađamo jedni zbog drugih – ipak, upravljački um svakoga od nas nosi vlastitu suverenost. U protivnom bi zloća mog susjeda bila moja vlastita šteta – a bog nije namjerio pustiti da svoju nesreću pre­puštam drugome.

 

Sunce naizgled istječe – njegovo svjetlo širi se u svim pravcima, no bujica nikad ne presu­ši. Takvo širenje jest linearno; zato se njegovi traci zovu zrakama – zrače u produljenim cr­tama. Vidiš što je zraka ako pratiš kako sun­čevo svjetlo u mračnu sobu prodire kroz uzak otvor. Ono se širi u ravnoj crti i udara, rekli bismo, u svako čvrsto tijelo koje mu zatvara prolaz na drugu stranu – ondje se smješta te, niti klizi, niti pada.

Nešto slično vrijedilo bi i za tijek i prostiranje univerzalnog uma – koji nije konačna bujica, nego neprekidno zračenje. I nema ni­čeg silovitog ni nasilnog u njegovu utjecaju na zapreke koje susreće – neće kliznuti, nego se smjestiti ondje i osvjetljavati sve što ga prima. Sve što ne odražava, uskraćuje sebi to svjetlo.

 

Onaj koji strahuje od smrti, strahuje ili od ne­svijesti ili pak od druge vrste svijesti. Ako ne­ćeš biti više svjestan, onda nećeš biti svjestan ničeg lošeg. Ako ti je preuzeti drugačiju vrstu svijesti, onda ćeš postati drugo biće i život ne­će nestati.

 

Ljudi se rađaju jedni zbog drugih. Dakle, ili poučavaj ili trpi.

 

Strelica leti u jednome pravcu, um pak u dru­gome. No čak i kad je budan ili kruži istra­žujući, um se ne kreće nimalo manje izravno i pravo prema cilju.

 

Prodri u svačiji upravljački um, i pusti da svat­ko prodre u tvoj.