Meditacije : vodič za dobar život najplemenitijeg rimskog cara | Marko Aurelije

KNJIGA X.

Dušo moja, hoćeš li ikad biti dobra, pripro­sta, jedinstvena, ogoljena, sjajnija od tijela što te prekriva? Hoćeš li ikad okusiti naklonost ljubavi i nježnosti? Hoćeš li ikad biti potpu­na i slobodna od potreba, bez ikakvih tražbi, ne žudeći ni za čim živim ili beživotnim zbog uživanja u zadovoljstvu? Ili vremenu za duljim uživanjem, ugodnosti kakva mjesta, prostora ili vremenskih prilika? Ili dobrim društvom? Ne, ili ćeš se radije zadovoljiti svojim trenutačnim stanjem i užitak pronaći u svemu što je trenu­tačno tvoje? Zar nećeš sebe uvjeravati da sve tvoje iskustvo potječe od bogova, da je sve do­bro i da će za te biti dobro sve, sve što bogovi smatraju prikladnim darovati tebi, sad i ubu­duće, u održavanju tog savršenog Bića koje je dobro i pravedno i lijepo, koje stvara sve, odr­žava i sadrži sve, obuhvaća sve dok se rastače u stvaranju drugih, njima nalik? Hoćeš li ikad biti takva da uživaš društvo bogova i ljudi bez imalo njihove kritike i njihovih osuda?

Pomno motri što iziskuje tvoja tjelesna priroda, kao podanik uvjetima pukog života. Zatim to učini i prigrli to, sve dok ne škodi tvojoj priro­di kao živome biću. Nadalje, moraš pratiti što iziskuje tvoja priroda kao živo biće – ponovno, prigrli sve to, sve dok to ne škodi tvojoj pri­rodi kao razumskome biću. A razum izravno znači društveno. Poštuj ta pravila i ne petljaj više.

Sve što se zbiva jest događaj ili unutar tvoje prirodne sposobnosti da to otrpiš, ili pak nije. Dakle, ako je riječ o zbivanju unutar te spo­sobnosti, nemoj se tužiti nego otrpi zato što si se takav rodio. Ako je izvan te sposobnosti, ne tuži se ni tada – odnijet će te prije nego što se stigneš požaliti. Pamti, dakle, da si po priro­di rođen da podnosiš sve što tvoja prosudba ocijeni podnošljivim, ili snošljivim u djelu, ako sebi to predstaviš kao dobrobit ili kao dužnost.

Ako griješi, pouči ga blago i ukaži mu na ono što je previdio. Ako nisi kadar učiniti to, krivi sebe – možda čak ni sebe.

Što god te zatekne, pripremljeno je za tebe od pamtivijeka, a tkanje uzroka oduvijek za tebe prede i tvoje vlastito postojanje i učestalost ta­kvih osobitih zbivanja.

Bili atomi ili prirodni poredak, prva postavka mora glasiti: ja sam dio Cjeline kojom upravlja priroda; a druga: posjedujem nekakvo blisko srodstvo s drugim, bliskim mi dijelovima. S tim postavkama na umu, sve dok sam dio neću prezreti ništa što mi dodijeli Cjelina. Ništa što koristi Cjelini ne može štetiti dijelu, a Cjelina ne sadrži ništa što nije njoj na korist. To je za­jedničko svim organskim prirodama, no priro­da univerzuma nosi tu dodatnu crtu – da je ni jedan vanjski uzrok ne može natjerati da stvori išta za sebe štetno.

Stoga, pamteći da sam ja dio Cjeline, ta­ko ustrojen, znači da će me usrećiti sve što mi se dogodi. A budući da posjedujem blisko srodstvo s drugim bliskim mi dijelovima, neću učiniti ništa nedruštveno, nego prije misliti na dobro moga roda i svaki poriv okretati općoj koristi, skrećući ga s njegovih suprotnosti. Sve to na djelu jamči da će život protjecati dobro, baš kao što bi sudio o životu građanina koji djeluje na korist svojih sugrađana, i raširenih ruku prihvaća sve što mu grad dodijeli.

Dijelovi Cjeline, sve ono što čini prirodni dio univerzuma, neizbježno moraju propasti – <propast> valja sagledavati u značenju <mijene>. Ako je priroda tu <propast> dijelova učinila ra­zornom kao i njima neizbježnom, Cjelina će se loše održavati kad su njezini dijelovi vječno na putu neke mijene i osobito ustrojeni da pro­padnu. Je li se priroda smišljeno pobrinula da razara vlastite dijelove, da ih neizbježno osudi na propast, ili je jednostavno previdjela te posljedice? Teško je vjerovati i u što od toga.

No ako netko odbaci poimanje prirode i sve to objasni kao <jednostavno takvo>, kako je besmisleno spajati pretpostavku da su dije­lovi Cjeline prirodno podložni mijeni popraće­noj iznenađenjem ili odbojnošću kao da je ta mijena nešto protivno prirodi – osobito kad se sve rastače u počela od kojih je sastavlje­no. Rastakanje je ili raspršivanje čimbenika ili mijena krutine u zemlju, a duha u zrak, sto­ga je i to također podložno Razumu Cjeline, bez obzira na to promeće li se Cjelina povre­meno u plamen ili se obnavlja putem vječnih preobražaja.

I ne pomišljaj da su ova krutina i ovaj duh isti kao i u izvornu rođenju. Sve se to prikupilo tek jučer ili prekjučer, iz dotoka hrane ili udahnuta zraka. Dakle, mijenja se okupljeni dotok, a ne ono što je rodila tvoja majka. Pretpostavi da taj dotok u velikoj mjeri djeluje na tvoje pojedinačno biće – što, mislim, nema utjecaja na trenutačnu raspravu.

Položi svoje pravo na ove epitete – dobar, po­šten, iskren; jasnih misli, sklon suradnji i neo­visan – i pazi dobro da ih ne zamijeniš drugim nazivima; ako ikad odbaciš te naslove, vrati im se hitro. Također pamti da <jasne misli> znače za tebe strogu pozornost okrenutu sitnicama i budno razmišljanje; da <sklon suradnji> znači voljno prihvaćanje raspodjele prirode univerzuma; <neovisna uma> uzdizanje misaonih sposobnosti ponad spokoja ili mučnih trapljenja puti, iznad blijede slave ili smrti ili ičeg bezna­čajnoga. Stoga, ako ostaneš vjeran tim naslo­vima, i ne otimaš se za tuđe hvale, bit ćeš nov čovjek i kročiti u nov život.

Nastaviti kao isti onaj čovjek kakav si bio dosada, biti razdiran i kaljan u ovom životu kojim živiš, jednostavno je bezumno samoočuvanje kao ono polupojedenih gladijatora, izgriženih po čitavu tijelu; okrvavljeni od zvjeradi i dalje preklinju da ih se dosutra održi živima kako bi se u istu takvom stanju suočili s istim kandžama i očnjacima.

Okreni se, dakle, nekolicini tih prava. Ako možeš ostati unutar njih, ostani onda kao čo­vjek prebačen u neki raj, na Otok blaženih. No ako osjetiš da posrćeš i gubiš vlast, čista se srca povuci u neki zakutak gdje ćeš povra­titi nadzor – ili se u potpunosti povući iz ži­vota, ne u gnjevu nego jednostavno, slobodno, vjerodostojno, i tako bar taj odlazak učiniti ne­kim životnim postignućem.

Velika pomoć da prava na te vrline očuvaš svježe u mislima jest i razmišljanje o bogovima, i prisjećanje kako ono što oni žele nije slugansko laskanje nego razvoj svih razumskih bića na njihovu vlastitu sliku – oni žele da smokva pošteno obavlja posao smokve, pas onaj pseći, pčela onaj pčelinji – a čovjek onaj pravi posao čovjeka.

Farsa, rat, mahnitanje, tupost, ropstvo! Iz da­na u dan sav taj tvoj sveti nauk brisat će se, kad god shvatiš i priznaš da je neiskušan tvo­jom filozofijom prirode. Svaki opažaj, svako djelo dakle moraju zadovoljiti i ono slučajno te u djelo provesti ono teoretsko, kako bi oču­vao vjeru u točno poznavanje svake pojedi­nosti – ta vjera mora biti nenapadna, no ne i prikrivena.

Inače, kad ćeš pronaći užitak u jednostav­nosti? Kada u dostojanstvu? Kad u poznavanju svake pojedine stvari – kakva joj je iskonska priroda, njezino mjesto u svijetu, prirodni vijek trajanja, što je sačinjava, komu može pripadati, tko je može dati ili uzeti?

Pauk se ponosi lovom na muhe. Ljudi se po­nose vlastitim lovom – zecom, sleđem u mreži, veprom, medvjedima, sarmaćanskim robovima. Ako ispitaš njihove porive, nisu li svi razbojnici?

Prigrli sustavno izučavanje načina kako se sve preobražava jedno u drugo; neprekidno obra­ćaj pozornost na taj vid prirode i obučavaj se­be u njemu. Ništa toliko ne pogoduje veličini uma. Jedan tako uvježban odrekao se vlastita tijela – priznajući da će za koji časak morati sve to ostaviti za sobom i otići iz svijeta ljudi, cijelo je svoje biće posvetio pravičnosti u vla­stitim djelima i prirodi Cjeline u svemu izvanjskome. On čak ni ne pomišlja što će drugi govoriti ili misliti o njemu, činiti protiv njega; zadovoljan je ispuniti ova dva uvjeta – vlasti­tu vjerodostojnost u svakom sadašnjem dje­lu, i zadovoljno prihvaćanje onoga što mu je udijelila sadašnjost. On je napustio sva druga stremljenja i častohleplja, i jedina mu je žudnja kročiti pravim putem sukladno zakonu te, ta­ko, kročiti božjom stazom.

Čemu poticaj ili naznaka kad ti je samomu do­stupno razlučiti što treba učiniti – i, ako sam vidiš vlastiti put, pratiti ga spokojno i nepo­kolebljive namjere. Ako ne vidiš put, zastani i savjetuj se s najboljim savjetnicima. Ako neki drugi čimbenici kvare taj savjet, drži se onoga što imaš sada, no oprezno i promišljeno, uvi­jek naklon onomu što se čini pravo. Pravda je najbolji cilj, kao što je svaki neuspjeh zapravo neuspjeh pravde.

Čovjek koji u svemu prati razum spaja opu­štenost i poticaj, iskru sa staloženošću.

Čim se preneš iz sna, zapitaj se: <Hoće li mi značiti išta ako drugi napadaju ono što je za­pravo ispravno i istinito?> Ne, neće. Zacijelo nisi zaboravio kakvi su oni koji rokću na hva­lu ili pokudu drugih u postelji ili za trpezom, ono što čine ili propuštaju izvršiti, njihove prijetvore i krađe, no ne rukama i nogama, nego onim njihovim najdragocjenijim dijelom, dije­lom gdje – ako je moguće – bujaju povjerenje, poštenje, istina, zakon i duh dobrote.

Priroda daje sve i sve uzima natrag. Čovjek obrazovan u poniznosti govori joj: <Daj što god želiš; uzmi što god hoćeš.> I to ne go­vori poražena duha, nego kao njezin vjerni podanik.

Kratko je vrijeme koje ti je preostalo. Proživi ga kao da si na planini. Ovdje ili ondje, nema razlike ako, gdjegod živio, svijet gledaš kao svoj grad. Neka ljudi vide, daj im da proma­traju kako istinski čovjek živi u skladu s priro­dom. Ako ga ne mogu otrpjeti, neka ga ubiju – i to je bolji usud od života poput njihova.

Dosta okolišnih rasprava o tome što čini dobra čovjeka. Budi takav!

Neprekidno u mislima nosi sliku cjeline vreme­na i cjeline postojanja – i misao kako je svaka stvar, na tezulji postojanja tek smokvino sjeme; na tezulji vremena, samo okretaj svrdla.

Promotri svaku postojeću stvar i razmišljaj ka­ko je ona čak i sada u procesu raspada i mi­jene – u neku ruku, obnove putem raspada ili raspršenja; drugim riječima, u kakvu se vrstu <smrti> svaka stvar rađa.

Kakvi su ljudi dok jedu, spavaju, opće, prazne crijeva, i tako dalje? A kakvi su kad dobiju vlast nad ljudima? Oholi, brzo planu, kažnja­vaju prekomjerno. A ipak, dosad su bili samo robovi svih tih potreba zbog svih tih razloga – ubrzo će ponovno postati robovima.

Ono što priroda univerzuma daje svakomu, daje njemu na korist. Ta korist stoji u času njezina predavanja.

<Zemlja ljubi kišu, veliko nebo rado je daje.> Cio svijet rado stvara budućnost. Tada velim svijetu: <Dijelim tvoju ljubav.> Nije li to izvor izreke: <To se voli dogoditi>?[1]

Ako živiš ovdje, sad si se naviknuo na to; ako se povučeš, tvoja je odluka da odeš; ako umreš, obavio si službu. Nema drugog izbora. Dakle, veseli se.

Uvijek neka ti je u glavi jasno kako <trava nije zelenija> drugdje, i kako je sve isto ovdje kao i na vrhu planine, ili na morskoj obali, ili gdje god poželiš. Platonove riječi bit će ti savršeno prigodne: <utvrditi se na planinskoj kosini, i musti stado kad zableji>.

Što je meni moj upravljački um? U što ga pre­tvaram sada, kakvu korist iz njega izvlačim? Je li ostao bez inteligencije? Je li razveden i odalečen od društva? Je li toliko prožet i prikovan uz put da se njiše na njezinim plimama?

Rob koji pobjegne od gospodara je bjegunac. Zakon je naš gospodar; onaj koji prekrši za­kon, prema tome je bjegunac. No, na neki na­čin ujedno i patnja, gnjev ili strah otkrivaju poricanje neke prošle, sadašnje ili buduće naredbe vladara svega – i to je zakon koji svakomu po­naosob dijeli njegov usud. Dakle, osjećati bol, strah ili gnjev znači biti bjegunac.

Muškarac ostavi svoje sjeme u utrobi i ode. Poslije toga, sve preuzme drugi uzrok, oba­vi svoje i stvori dijete. Kakav ishod iz kakva početka! I opet. Dijete gura hranu niz grlo, i stvara se novi uzročni niz, stvara osjet i poriv, cjelinu života i snagu, i sve svakovrsne krasote i divote.

Stoga pogledaj što se zbiva u tom misteriju, pogledaj moć na djelu, baš kao što vidimo silu koja obara nešto ili to podiže uvis – ne, dodu­še, očima, no nimalo manje jasno.

Neprekidno razmišljaj da se sve što se zbi­va sada, dogodilo i ranije; razmišljaj i to da će se dogoditi ponovno u budućnosti. U oku uma čuvaj cijele drame sličnih postava, sve što znaš iz vlastita iskustva drevne povijesti – na primjer, cijeli dvor Hadrijanov, cijeli dvor Antoninov, cijeli dvor Filipov, Aleksandrov, Krezov. Sve isto kao i sada – samo su glumci drugi.

Zamisli svakoga kako prema svemu izražava patnju ili nezadovoljstvo, kao žrtveno prase koje se trza i skviči. Isti je takav čovjek ko­ji sve drži za sebe, nijemo odbojan u postelji. Pomisli na sve niti koje nas spajaju, i kako su samo razumska bića dobila izbor da se voljno podlože događajima – čista pokornost namet­nuta nam je svima.

Razmisli o svakom pojedinom djelu i upitaj se čini li gubitak svega toga putem smrti samu smrt uzrokom za strah.

Kad god te uvrijedi neka nepravda koju ti je nanio drugi, odmah razmisli kakve slične ne­pravde sam činiš – možda određuješ vrijednost novca, ili užitka, ili dobra glasa – idi redak po redak. Takvo će ti razmišljanje brzo utrnuti gnjev, uz pomoć pomisli kako je taj djelovao pod prisilom – što mu je drugo preostalo? Ako uzmogneš, ukloni uzrok njegove prisile.

Kad vidiš Sairiona, Eutiha ili Himena, zamisli ih u Sokratovu kružoku; kad ugledaš Eutiha ili Silvana, zamisli Eufrat; kad vidiš Tropaefora, zamisli Alcifrona; kad vidiš Severa, zamisli Kritona ili Ksenofonta[2]; a kad pogledaš sebe, zamisli nekog od Cezara – svakom njegova usporednica u prošlosti. I neka te ova misao prene: gdje su sad ti ljudi? Nigdje, ili gdje god. Tako ćeš na ljudski život uvijek gledati kao na dim i ništavilo, osobito ako podsjećaš sebe da ono što se jednom promijenilo neće postojati cijelu vječnost. Zašto onda takav nemir? Zašto se ne zadovoljiti spokojnim prolaskom kroz kratak vijek koji posjeduješ?

Kakvu to materijalnu situaciju, kakvu se to ulogu trudiš izbjeći? Što je sve to ako ne samo vježba za razum koji je cjelinu života sagleda­vao pomno i znanstvenički upitno? Ostaj, on­da, dok sve to ne prigrliš, baš kao što zdrav želudac prihvaća svu hranu, ili snažan plamen sve što ubaciš preobražava u plamen i svjetlo.

Ne daj nikomu priliku da te optuži, s imalo istine, da nisi iskren ili dobar čovjek; pobrini se da te svi sagledaju kao lažljivca. To je samo na tebi – tko te može spriječiti da budeš dobar i iskren? Moraš samo odlučiti da nećeš živjeti dulje, ako nemaš te značajke. A čovjeka koji to neće, napušta i razum.

U svakim danim okolnostima što se može uči­niti ili reći da bi se polučilo najviše? Što god da jest, u tvojoj je moći da to učiniš ili izrekneš – i ne izvlači se na <zapreke na putu>. Nikad nećeš prestati kukati dok ne iskusiš užitak pri­kladno humanog uzvrata na svaku okolnost koju susretneš ili se sučeliš s njome; užitak jednak onomu kakav osjeća hedonist sučeljen s vlastitom ugodom – što će reći, odgovor su­kladan čovječjem ustroju. Zato što kao radost moraš sagledati svako djelo koje si kadar izve­sti sukladno vlastitoj prirodi – a to možeš uči­niti bilo gdje.

Valjak nema dar da po volji prati vlasti­to kretanje, kao ni voda ni vatra, ili išta dru­go podložno, bez razuma, prirodi ili životu; na njihovu putu mnoge su zapreke ili smet­nje. No um i razum posjeduju moć, njihovom prirodom i njima na volju, da prijeđu svaku zapreku.

U mislima neka ti je jasna ta laka sposob­nost razuma da se nosi sa svime – plamenom što bukti, stijenom što pada, valjkom na padi­ni – ne traži ništa više. Sve preostale smetnje ili proizlaze iz trupla koje je naše tijelo ili pak – bez prosudbe i pristanka našeg vlastitog razu­ma – nemaju nikakvu moć da koče ili naštete.

Inače bi svatko tko se suoči s takvom smet­njom u trenutku i sam postao loš. Sve druge organizme svaka šteta koja im se nanese čini gorima po sebi. No u našem slučaju, da to tako kažem, osoba zapravo postaje boljom i zavrjeđuje hvalu što pravilno koristi okolno­sti koje ga snađu. Općenito uzevši, zapamti da građanina prirode ne ranjava ništa drugo nego ono što ranjava grad; a grad ne ranjava ništa osim onoga što ranjava zakon. Nijedna naša takozvana nevolja ne ranjava zakon. Stoga, što nije štetno zakonu, ne šteti ni gradu ni građaninu.

Kad te jednom spopadnu prave doktrine potre­bit je kratak i svakdanji podsjetnik da bi nesta­le sve boli i strahovi – na primjer:

Vjetar tjera lanjsko lišće po tlu… tako je i s naraštajima ljudi.

Tvoja djeca nisu ništa više od <lišća>. <Lišće> su također i oni glasni povici hvale odanih, kletve tvojih protivnika, nijeme optužbe ili po­ruge; puko <lišće> jednako su i oni čuvari tvoje buduće slave. Svi oni <dolaze u proljetno do­ba>, no onda ih vjetar otpuše, a šuma umjesto njih <daje druge>. Sve je kratkovječno – to je sveopći usud – a ti se i dalje baviš onime što ti je milo ili mrsko, kao da je sve uklesano do­vijeka. Domalo ćeš i ti sklopiti oči, a ubrzo će neki drugi oplakivati onoga tko pokapa tebe.

Zdravo oko mora gledati sve što se može vi­djeti i ne reći <želim samo blijede boje> – jer je to simptom bolesti. Zdravo uho i nos moraju biti spremni na sve zvukove ili mirise, a zdrav želudac mora svu hranu prihvaćati jednako kao što mlin prihvaća sve što se melje. Tako i zdrav um mora biti spreman za sve mogućno­sti. Um koji govori <moja djeca moraju živjeti>, ili <svi moraju odobravati to što činim>, tek je oko koje zahtijeva bljedoću ili zubi koji traže kašu.

Nitko nije toliko sretan a da mu oko odra ne stanu neki koji oduševljeno dočekuju namije­njenu mu kob. Je li bio pošten mudrac? Onda će netko, možda, u njegovu posljednjem času reći sebi: <Sad možemo ponovno disati, riješili smo se učitelja. Nije bio strog ni prema komu, ali se moglo osjetiti kako nas nijemo osuđuje.> Toliko o iskrenu mudracu – no u našem slučaju koliko još ima razloga za opću želju da nas se otarase? O tome ćeš misliti dok umireš, a odlazak će ti biti lakši ako pomisliš: <Napuštam vid života u kojem čak i moji bliž­nji – u čije sam ime potratio mnogo napora, molitve i misli – čak me i oni žele skloniti s puta, nesumnjivo u nadi da će im moja smrt donijeti neko olakšanje.> Stoga, zašto bi itko priželjkivao dulji boravak ovdje na zemlji?

Nemoj, ipak, zbog toga, napuštajući ovaj život, osjećati manje prisnosti prema njima; ostani postojan vlastitu značaju – blizak, blag, darežljiv. Ponavljam, tvoj odlazak od njih ne bi smio biti kakav trzaj od života, nego prije lako klizanje duše iz oklopa tijela, kakvo isku­se oni koji umiru spokojni. Priroda te je vezala uz njih, učinila ih tvojim drugovima, no sad te otpušta. Moj odlazak nalik je rastanku s rod­binom, no niti se opirem niti me treba tjerati. I to je još jedan način kako se štuje priroda.

Koliko god možeš, navikni se upitati, u sve­zi sa svakim djelom koje počini netko drugi: <Kako on gleda na to?> No počni od sebe – pr­vo sebe ispitaj.

Pamti da je ono što povlači konce onaj naš dio skriven u nutrini – to je moć djelovanja, to je načelo života, to je, moglo bi se reći, sam čo­vjek. Stoga nikad nemoj jednako misliti o po­sudi koja ga sadrži, ili o organima složenima oko njega. Sve su to oruđa poput sjekire, razli­čita samo po povezanosti s tijelom. U tim dijelovima, bez agensa koji ih pokreće i zaustavlja nema više koristi nego u čunku bez tkalca, pe­ru bez pisara, biču bez ruke.