Meditacije : vodič za dobar život najplemenitijeg rimskog cara | Marko Aurelije

KNJIGA XI.

Značajke razumske duše. Ona promatra sebe, ona oblikuje sebe, ona se uobličuje kako god poželi, ona za sebe skuplja plodove koje dono­si – dok plodove bilja i njima srodne plodove životinja prikupljaju drugi. Ona postiže svoj cilj gdjegod je postavljena granica životnoga vi­jeka. Za razliku od plesa, igre ili nečeg sličnog, gdje svaki prekid zaustavlja cjelokupnu izvedbu, u svakom prizoru, kad god je prekinu, razumska duša završava svoj naum i potpuno je ispunjena kako bi mogla reći: <Ja posjedujem sebe.>

Nadalje, razumska duša prostire se cijelim univerzumom i okolišnom prazninom, istražu­je njegov oblik, proteže se u beskraj vremena, obuhvaća i poima periodičnu obnovu Cjeline. Ona razumije da naši nasljednici neće vidjeti ništa novo, kao što naši prethodnici nisu vidjeli ništa više od nas – to je u istosti stvari; čovjek s četrdeset koji shvati bilo što, u neku je ruku vidio svu prošlost i svu budućnost.

Osobite značajke razumske duše su ljubav prema bližnjemu, iskrenost, vjerodostojnost i nijedna veća vrednota od sebe same. To pos­ljednje ujedno je određujuća značajka zakona. Stoga nema razlike između istinskog načela fi­lozofije i načela pravde.

Nećeš imati previsoko mišljenje o zabavi što je pružaju pjesma ili ples ili hrvanje ako razglobiš melodijsku liniju pjesme na pojedinačne tonove i upitaš se, za svaki ponaosob: <Je li to nešto što me očarava?> Ustuknut ćeš pred tim pri­znanjem. Jednako je tako i s raščlambom ple­sa na svaki pokret i svaku pozu, a isto vrijedi i za hrvanje. Općenito uzevši, dakle, s izuzetkom vrline i njezinih djela, pamti da se moraš uputiti ravno ka sastavnim dijelovima svega i pomoću takve raščlambe doći do prezira pre­ma toj stvari. Istu metodu valja primijeniti i na cjelinu života.

Kako je plemenita duša spremna na oslobađa­nje od tijela, ako je došlo vrijeme, i spremna na sve što slijedi – izumiranje, raspršivanje ili op­stanak! No ta spremnost mora poteći iz odre­đene odluke; ne u pukoj buni, poput kršćana, nego promišljeno, dostojanstveno i – ako će drugi vjerovati tomu – nimalo dramatično.

Jesam li učinio nešto za opće dobro? U tom slučaju, i sam sam se okoristio. Neka ti je ta misao uvijek pri ruci – i ne zastajkuj.

Koji je tvoj poziv? Biti dobar čovjek. No do toga je moguće doći samo putem filozofskih promišljanja – promišljanja o prirodi Cjeline, promišljanja o osobitom ustroju čovjekovu.

Tragedije su isprva došle na pozornicu kako bi te podsjetile na sve što se može dogoditi; na to da su ta zbivanja određena prirodom, i da te ono što te gane u teatru ne bi trebalo breme­niti na većoj pozornici života. Možeš uvidjeti kakav će biti ishod, no čak i oni koji viču: <O, Kitero!>[1], moraju ga otrpjeti.

U tragičara ima nekih korisnih izreka. Najbolji primjer glasi:

Ako mene i moje dvojice sinova nema više,
Neka o tome brinu bogovi, jer i to će imati
svoj uzrok.

Nadalje:

Obične stvari, gole činjenice,
ne bi trebale izazivati tvoj gnjev.

I još:

Zreli klipovi kukuruza žanju se,
a isto tako i životi.

I još mnogo takvih.

Poslije tragedije došla je stara komedi­ja. U njezinoj neobuzdanoj iskrenosti bilo je nešto poučnih vrednota, a taj priprost govor bio je korisna opomena spram pompoznosti – Diogen se tim sredstvom služio za sličnu svrhu. Nakon toga, propitaj prirodu srednje komedi­je i svrhovitost posljedičnog prihvaćanja nove komedije koja je postupno skončala u pukom razmetanju podražavanjem. Istina, priznaje se kako su i ti pisci izrekli neke korisne misli – no što je bila sva svrha i cilj takva soja poezije i drame?

Kako se jasno uviđa da ne postoji drugi životni put toliko prikladan za vježbanje filozofije kao ovaj na kojem si se sada zatekao!

Grana odsječena od susjedne grane posljedično je odrezana i sa stabla. Jednako tako, ljudsko biće odsječeno od drugog ljudskog bića, od­sječeno je i od cijele zajednice. No granu reže netko drugi, dok se čovjek od svoga bližnje­ga odvaja vlastitom mržnjom ili odbijanjem, ne shvaćajući da se posljedično odsjekao od šireg kruga bliskih mu građana. Ostaje samo taj dar Zeusov koji je spojio ljudsku zajednicu; možemo se ponovno priključiti našem bližnje­mu i ponovno zauzeti svoje mjesto u zbroju cjeline. Doduše, ako se prečesto ponavlja, ta­kvo odvajanje otežava nam ujediniti i obnoviti odcijepljen dio. Sve u svemu, grana koja ostaje na stablu od početka njegova rasta i dijeli njegovo disanje nije ista kao grana koja se odsiječe i zatim ucijepi – ma što govorili vrtlari.

Dijeli njihovo blago, no ne i nauk.

Baš kao što oni koji ti pokušavaju prepriječi­ti napredak na ravnom putu razuma neće biti kadri skrenuti te s pravična djela; tako im ne dopusti da te odvrate od tvoje dobre volje pre­ma njima. Radije sam sebe promatraj na obje strane, zadržavajući ne samo ravnovjesje pro­sudbe i djela, nego i blag uzvrat onima koji te se trude zaustaviti ili su nezadovoljni zbog nečega drugoga. Biti gnjevan na njih jednaka je slabost kao i napustiti svoj put i predati se u panici. Oboje je jednako uzmaku s dužnosti – ili u prestravljen uzmak, ili u svađu s prirod­nim drugovima i prijateljima.

<Nijedna priroda nije manje vrijedna od um­jetnosti> – zapravo, umjetnosti podražavaju ra­znolikost priroda. Ako je tomu tako, onda najsavršeniju i najsveobuhvatniju od svih priroda ne može nadjačati nikakva umjetnička dovit­ljivost. Sada sve umjetnosti stvaraju ono niže u ime onoga višega – tako čini i priroda uni­verzuma. U tome je uistinu izvor pravde, gdje nastaju sve druge vrline, budući da se pravdu ne bi moglo očuvati kad bismo se zabavljali nevažnim pitanjima, ili bili lakovjerni i lakomi na plijen i promjenu.

Izvanjske stvari čije te praćenje ili izbjegavanje muče, ne nameću se tebi, nego na neki način ti prilaziš k njima. Kako god bilo, spokojno su­di o njima pa će i one ostati mirne – i tada te se neće vidjeti ni kako ih pratiš ni kako bježiš.

Duša je sfera koja zadržava vjerodostojnost vlastita obličja jer ni zbog čega ne buja niti se steže, ne sjaji niti ne gasne, nego održava traj­no svjetlo po kojemu vidi istinu svih stvari i istinu u sebi.

Netko me prezire? To je njegova briga. A ja ću se pobrinuti da me ne proglase krivim ni za jednu riječ ili djelo dostojno prezira. Hoće li me mrziti? To je njegova briga. Ja ću biti blag i dobronamjeran prema svima, i spreman upravo tom čovjeku pokazati ono što previ­đa – ne u kakvoj kritici ili prikazu snošljivosti, nego iskrenom dobrom voljom, baš kao slav­ni Fokion (ako, pak, nije govorio ironično)[2]. Takav bi trebao biti značaj naših unutarnjih misli koje su otvorene božjim očima – treba­li bismo vidjeti čovjeka nimalo sklona prituž­bama i slobodna od samosažaljenja. I kakvu štetu možeš pretrpjeti ako sam, u ovom sadašnjem trenutku, djeluješ u suglasju s vlastitom prirodom i prihvaćaš ono što pristoji sadašnjoj svrsi prirode univerzuma – čovjek koji dokra­ja stremi ostvarenju, na bilo koji način, općega dobra.

Oni preziru jedni druge, no i dalje se međusob­no ulizuju – žele pobijediti, ali će i dalje puzati.

Odvratna prijetvornost onoga koji veli: <Želim biti iskren s tobom!> O čemu ti to, čovječe? Nema potrebe za takvim predgovorom – stvar­nost će pokazati. To treba pisati na tvom čelu, biti u času jasno u tonu tvoga glasa, u sjaju tvojih očiju, baš kao što voljeni može u tre­nu pročitati sve u pogledu svojih ljubavnika. Ukratko, dobar i častan čovjek treba djelova­ti isto kao i onaj neoprani – svatko u njego­voj blizini otkrije njegovu auru, htio ne htio, odmah. Proračunata iskrenost je bodež. Ništa toliko ne ponižava kao prijateljstvo vukova – izbjegavaj to pod svaku cijenu. Dobar, častan, ljubazan čovjek ima to u očima i ne možeš pogriješiti.

Živi život najbolje što umiješ. Moć toga leži u samoj čovjekovoj duši, ako je ravnodušan pre­ma nevažnome. I bit će ravnodušan ako sve sagledava kao cjelinu i zatim raščlanjuje na di­jelove, te pamti kako ništa od toga ne nameće sud o sebi, ili se po sebi nameće nama. Stvari su po sebi inertne – mi stvaramo prosudbe o njima i, kako jest, urezujemo ih u vlastiti um – no nema potrebe urezivati, a svaki nehotični trag moguće je izbrisati u trenu. Pamti i to da naša pozornost okrenuta takvim stvarima mo­že trajati kratko, i zatim će život doći kraju. I kakva je, uostalom, to tegoba u njima? Ako su u skladu s prirodom, prigrli ih i bit će ti la­kše. Ako se protive prirodi, traži ono sukladno vlastitoj prirodi i onda pođi ravno k tome, čak i ako ti to ne donese slavu. Svakomu se može oprostiti potraga za vlastitim dobrom.

Svakom predmetu iskustva istraži njegov izvor, njegove sastavnice, u što se mijenja, što će biti nakon mijene – i imaj na umu da ga neće snaći nikakva šteta.

Prvo. Kako gledam svoj odnos prema njima i činjenicu da smo svi rođeni jedni za druge; i, obrćući argument da sam rođen kako bih im bio vođa, kao što ovan vodi stado i bik svo­je krdo? Otpočni od temeljnih načela. Ako ne atomi, onda priroda vlada svime – ako je tako, onda je ono niže u interesu višega, a ono više jedno za drugo.

Drugo. Kakvi su ljudi za trpezom, u postelji i tako dalje. Najviše od svega, kakvo im pona­šanje nameću njihovi stavovi i njihov samoza­dovoljni ponos u načinu na koji djeluju.

Treće. Ako je ispravno to što čine, nema razloga pritužbama. Ako nije, onda je to očito zbog neznanja – nije njihova želja. Baš kao što nijedna duša ne želi ostati bez istine, tako ni­jedna duša ne želi odbaciti ispravno postupanje prema svakom pojedincu, sukladno zaslugama. U svakom slučaju takvi ljudi preziru proved­bu nepravde, okrutnosti i sebičnosti – najkraće rečeno, preziru provedbu zločina protiv svojih bližnjih.

Četvrto. I sam imaš brojne mane te nisi drugačiji od njih. Iako se suzdržavaš od nekih grijeha, i dalje gajiš sklonost njima, čak i kad je tvoje suzdržavanje od zločina poput njiho­vog uzrokovano strahom od progona ili javnog mnijenja, ili nekog sličnog jadnog razloga.

Peto. Čak nisi ni siguran čine li krivo. Mnogo toga učini se kao dio većeg plana, a obično se mora znati mnogo toga prije ne­go što se sa sigurnošću može suditi o tuđim djelima.

Šesto. Kad si iznimno povrijeđen i mogu­će gubiš strpljenje, sjeti se da je ljudski život tek djelić vremena i da ćemo ubrzo svi ležati u grobu.

Sedmo. Ne smetaju nas njihova djela – zato što ona leže u njihovom upravljačkom umu – nego naši sudovi o njima. Stoga ukloni te su­dove, odluči se odbaciti vlastitu ocjenu nekog navodnog užasa i gnjev će nestati. Kako ih ukloniti? Shvaćanjem kako tebi nije nanesena nikakva moralna šteta. Ako moralna šteta nije jedina istinska šteta, onda neizbježno slijedi da si i sam kriv za nanošenje mnogih šteta, te si postao pljačkaš i protuha!

Osmo. Veća patnja proistječe iz posljedična gnjeva i patnje nego iz izvornih uzroka našeg gnjeva i patnje.

Deveto. Dobrota je nepobjediva – ako je iskrena, nehinjena i nepatvorena. Što može i najveći divljak ako si i dalje dobar prema nje­mu? Ako se ukaže prilika, tada ga blago pre­kori i uzmi si vremena da ga preodgojiš – u istom onom času kad te pokušava raniti. <Ne, sinko, rođeni smo za drugu svrhu, ne ovu. Nema načina kojim me možeš raniti, nego, sin­ko, ranjavaš sebe sama.> Blago mu pokaži ka­ko je svijet uređen, iznesi argument da se pče­le ne ponašaju tako – kao ni druga stvorenja sklona druženju. Tvoj savjet ne smije biti ni ironičan ni kritičan. Mora biti blag, ne ranja­vati osjećaje, ne smije biti predavanje ili vježba kojom ćeš zadiviti druge, nego onako kako bi razgovarao s nekim bez obzira na društvo.

Zapamti ovih devet točaka – primi ih kao dar Muza – i počni napokon biti ljudsko biće dok ti je još ostalo života. U odnosima s njima trebao bi izbjegavati lasku, jednako kao i gnjev – oboje se protivi općem dobru i vodi u kvar. U svojim napadajima bijesa neka ti je ova mi­sao pri ruci, jer je blagi spokoj daleko ljudskiji i stoga više muževan. Blagi posjeduju snagu, čvrstoću i hrabrost – ne oni uvrijeđeni i plač­ljivi. Što je čvršći nadzor nad emocijama, to si bliže moći. Gnjev je znak slabosti, jednako kao i patnja. Oboje su ranjeni, oboje su se predali.

Sad, ako želiš, primi deseti dar vodilje Muza – misao kako je ludost očekivati da loši ljudi ne čine zlo – to znači tražiti nemoguće. No, okrutno je i tiranski dopuštati im da se tako odnose prema drugima i pritom tražiti da tebi ne nanose zlo.

Postoje četiri osobita izopačenja upravljačkog uma na koja moraš neprekidno paziti i ukla­njati ih kad god ih otkriješ – u svakom slučaju primijeni jednu od ovih formula: <Ova mental­na slika je suvišna>; <Ovo bi moglo oslabjeti ve­ze zajednice>; <Ovo nisu tvoje riječi> (što će reći da ono što ne osjećaš ne bi trebao smatrati vr­huncem proturječja). Četvrti slučaj za opome­nu samomu sebi jest onaj u kojem onaj božanskiji dio tebe gubi borbu i pokorava se nižem, smrtničkom dijelu; tijelu i njegovim gnusnim užicima.

Sva počela zraka i vatre pomiješana u tebi imaju prirodnu sklonost uzdizanju, no unatoč tomu pokoravaju se naredbama Cjeline te tako sjede i čekaju u tjelesnom sklopu. Sva poče­la zemlje i vode u tebi, čija je sklonost tonuti, ipak se podižu i ostaju u njima neprirodnu po­ložaju. Dakle, čak su i počela podložna Cjelini – svako na svome mjestu, prisiljena su ostati ondje sve dok znamen koji odobrava njiho­vo rastakanje ne dođe ponovno iz tog istog izvora.

Stoga, nije li čudno da se samo onaj tvoj inteligentni dio buni i tuži na dodijeljeno mu mjesto? A ipak, ništa mu nije nametnuto – sa­mo ono sukladno njegovoj vlastitoj prirodi. Unatoč tome, i dalje se odbija pokoriti te kreće suprotnim pravcem. Svaki korak prema djeli­ma nepravde ili samougađanja, gnjeva, patnje ili straha nije ništa manje nego otpadništvo od prirode. Nadalje, kad god upravljački um osje­ti odbojnost prema bilo kojem događaju, to ta­kođer predstavlja uzmak s njegova pravog po­ložaja. On je sačinjen ne samo za pravdu ljudi, nego, ni manje ni više, i za štovanje i služenje bogu – što je također oblik bratstva, možda i važniji od djelovanja pravde.

<Čovjek bez jednog te istog cilja u životu ni sam ne može ostati jedan te isti tijekom vla­stita života.> Ta je mudrost nepotpuna ako se propusti dodati o kakvom je cilju riječ. Sudovi se kreću cijelim nizom različitih stvari koje ve­ćina smatra dobrima na ovaj ili onaj način, no samo jedna kategorija nalaže univerzalan sud, a to je dobro naše zajednice. Iz toga slijedi da je cilj koji si moramo postaviti onaj društveni; dobrobit naših bližnjih, građana. Čovjek koji nadzire sve svoje porive u ovome cilju bit će postojan u svim svojim djelima, te stoga i je­dan te isti do kraja.

Brdski miš i kućni miš – i prestravljen bijeg kućnog miša.

Sokrat je narodna vjerovanja nazivao <babaro­gama>, onim čime se plaši djecu.

Spartanci su tijekom svojih svetkovina sjedala za goste postavljali u hlad, dok bi sami sjedali gdje bilo.

Sokrat, Perdiku Makedonskom, odbijajući po­ziv za posjet: <kako bih izbjegao umrijeti naj­gorom smrću> – što će reći, ne bi bio kadar uzvratiti svu dobrotu koju bi primio.

U epikurejskim zapisima zabilježena je postav­ka da čovjek na umu mora neprekidno imati one koji su u starim vremenima slijedili vrlinu.

Pitagorejci govore: <Pogledaj nebo u zoru> – kako bismo se prisjetili postojanosti nebe­skih tijela, njihove vjekovne straže i ophodnje, njihovog poretka, njihove čistoće i njihove ogoljenosti. Nijedna zvijezda ne nosi koprenu.

Sjeti se Sokrata u donjem rublju kad mu je Ksantipa odnijela ogrtač – i onoga što je rekao prijateljima koji su se posramljeno povukli videći stanje njegove odjeće.[3]

U pisanju i čitanju moraš učiti prije nego što poučiš. Isto tako i u životu.

<Rodio si se kao rob – nemaš glasa.>

<A u meni se srce smijalo.>[4]

<Prosipat će prijezir na vrlinu i ubadati svojom zloćom.>[5]

Samo bezumnik bere smokve zimi – jednako se bezumno nadati djetetu kad mine vrijeme za takav dar.

Epiktet je znao reći da, kad poljubiš dijete, tre­baš reći sebi: <Sutra bi mogao biti mrtav.> To su zlokobne riječi! <Ne>, odvraća on, <nije zlo­kobno ništa što otkriva prirodni tijek. Bilo bi jednako zlokobno govoriti i o žetvi kukuruza.>

Grožđe nezrelo, dozrelo, grožđice; sve mije­ne, ne u nepostojanje, nego u još neostvareno postojanje.

<Nijedan lopov ne može ti ukrasti volju> – isto Epiktet.

Još jedna njegova izreka: <Moramo otkriti umijeće slaganja, i u cijelom polju naših pori­va paziti da osiguramo kako bi svaki poriv bio uvjetovan, imao društvenu svrhu, razmjernu vrijednosti njegova cilja. Moramo biti potpuno sigurni u osobnu motiviranost te istodobno ne pokazivati ni najmanju nesklonost ičemu izvan našeg najužeg nadzora.>

I opet. <Dakle, ovo nije nadmetanje za neku bezvrijednu nagradu – na kocki su ludost ili zdravlje.>

Sokrat je običavao propitivati to. <Što želiš imati? Dušu razumskog ili nerazumnog bića?> <Razumskog.> <Kakve vrste razumskog bića? Čistog ili onog nižeg?> <Čistog.> <Zašto onda ne stremiš tomu?> <Zato što je već imamo.> <Onda, zašto sve ove kavge i nesloga?>[6]