Lako mi je biti lošija | Antonija Novaković

zakopala sam bowiea u unutrašnjem dvorištu zgrade
u kartonskoj kutiji
za cipele. jer poezija je trauma
govora (nećemo
o tom).
preko sam nagrnula vlažnu zemlju i krpe
snijega, netko bi pomislio
da je to pas
zatrpao kost, ali nije – iskešeni roy
lichtenstein (slashing wrists!) rasuo je
točkice da temperira grad
crvene, žute i plave (crno i bijelo
su crno i bijelo i ne treba im pridavati
nikakvo drugo značenje)
dječak iz susjedstva koji se u tom trenu zatekao (počeli su
praznici) digao se na prste da vidi eksploziju
u njušci aviona (bol je zapravo
komplementarna znatiželji) taman
da ga dohvati točka
godinama poslije pitaju ga kako si
kaže im dobro
osim ovoga
naše se sudbine ne isprepliću, nagnem se
kroz prozor vidim ono mjesto dolje pulsira

X

Sadržaj

CRTICE ZA CASSIUSA CLAYA
dobro si rekao, pas može izgledati
preko telefona zvučiš kao da si napipala kvržicu
danas je bolje, ustala sam u pet i otišla u dućan
pijan u 4 ujutro pokušavaš se sjetiti što je ono
znala sam da nešto ne valja čim si dohvatio pečenu
luda starica iz kneza ljudevita posavskog
umjetnik je prislonio svoje pohabane vrtne grablje uza zid
na današnji dan cassius marcellus clay jr ušao je u matični ured
rumunjska sobarica usisavačem namješta sobu za seppuku
bio je taj jedan trenutak na semaforu, vrlo opipljiv
sjedni i u miru popuši zadnju, budi dobar


MJESTO NA KOJEM SE TO OD TEBE OČEKUJE
šutjeti dok ti ne iskoče konjske žile po vratu i šakama
napijemo se pa govorimo da smo postljudi
noćas smo si moje ruke i ja čestitale novu godinu
otvorila sam novu bocu mlijeka i pijem ju
zaključana pijem iz slavine nad umivaonikom, mokrim
eno blatnjav nokat iskopao
jesen se nahvatala s unutrašnje strane kože i odbija
ptice su digle krila i ostavile nas onoj sporohodajućoj
pokušavam pisati uz upaljen televizor


(SAUDADE)
odletjeti prvim avionom. ležati pod stropom crnim od komaraca
u djeziret el maghrebu neki je berber, brkajući onih šest arapskih a
sjediš kraj prozora i vidiš, ne pada kiša
netko je na prevertovoj pjesmi olovkom
san se spušta kao siga, siv si i oglodan
zagrli me da čujem kako su padale bombe po tvome gradu
zašto si takav? pogledaj si oči, na koncu
mislim na tebe dok golim rukama pokušavam ugušiti
uvijek neki tekst fali


DIGNI SLUŠALICU I POVJERUJ
reci, što još hoćeš da napravim
krpu kojom sam do kasno prala
s neba nekontrolirano kapaju nasnimljene lutke
poncije pilat ulazi u billu i kupuje deterdžent i omekšivač
prijatelji koje imam ponedjeljkom ne žive u ovom gradu
ništa od svega ovog nije mi namijenjeno, ozbiljno
lijena sam tražiti otvarač za konzerve
i antonin artaud bi sakrio ruke
zakopala sam bowiea u unutrašnjem dvorištu zgrade
razgovaraš s bogom kao da nagovaraš žalosno dijete


SOBA ZA SEPPUKU
mogu ti reći da sam puno bolje nego ono
imaš težina na srcetu, kaže mi neki dan ciganka na izlazu
sjedim na prozoru i gledam u daljinu, ništa kompliciranije
razmišljam nekad čime se bavi biljeterka u tuškancu
vrata uvijek otvorena, crni kvadratić neprepoznavanja
roje se dani, inficirano stado koje goniš
jednog dana kad budemo samo mrlje na fasadi
puše vjetar i nosi stolnjake, hladno mi je rukama
lako mi je biti lošija, ne staviti prst


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.