Kako svezati cipele | Nikola Petković
Da je ovako lako bilo dolaziti mu, dolazio bih mu svaki dan. Kao danas, na groblje. Kao jučer na groblje. Kao na groblje kad god osjetim da trebam tamo otići. Eto, i smijem, kako bi rekli kod njega u Bosni. Samo ne moram. Nikad ništa više ne moram. Barem što se njega tiče. Kao što ni moj sin nikada ništa ne mora. Barem što se mene tiče. Jer ubrao je svu korist jalovosti i kulturne iščašenosti muškog infinitiva morati.
Nikica više ništa ne mora. Nikica radi što god želi. Ide tati na grob kad zaželi, pjeva u meni dijete koje, kad god dođe kući koja i dalje nije jedna, isto to i zapiše. Onako, muški, mekim jagodicama prstiju od kojih najbrže udaram onim prostim. To činim, jer neprilično je zaboraviti. I želim osjetiti lagodu rečenice: ja više ništa ne moram. Najradije bih je napisao na svim meni poznatim jezicima, ali ne priliči sada, kad mi je tata prah.
Vrijeme je za onu treću vrećicu. Bilo ih je tri, nije li? Jedna puna krvi. Jedna puna mokraće. Jedna puna ničega. U nju ću ga, obećao sam to, kada umre, spremiti. Tata je spržen. Samljeven kao moje djetinjstvo u Bakru, ispred Stare škole, kao moj put preko brijega u Rijeku, jedan od onih na kojem ti oni koji sve čine za tvoje dobro nasilno iz ruku čupaju bočna ogledala na kojima ne piše uzalud, slovima od stakla, oprez, predmeti u ovom zrcalu bliži su nego što to izgleda. Evo, koliko su blizu… Samljeven je kao ja pred njegovim vratima.
Ti nikada nisi imao ključeve od tatinog stana, čudila se Jasna pred samo vjenčanje. Ne, odgovorio sam joj sa smiješkom, čudeći se što je u tome tako čudno. Smrvljen kao ono kad smo nas dvojica, samo nas dvojica, negdje kod Aerodroma “Marco Polo”, mahali jedan drugome ne znajući više vide li nam se ruke…
Eto te tata, idem te spremiti u vrećicu. Praznu. Za tebe sam je čuvao. Čista je i nije ni prazna. Puna je ničega. Ne, nije to isto. Razlika je. Velika je to razlika. Ako je prazna, tada u njoj nema ničega. Tada je možeš napuniti nečim, svačim, do vrha, ili samo malo. Može i dopola. Ali, ako je puna ničega, tada u nju više ništa ne stane. Niti ti. Iako sam je tebi namijenio. Ali, dok si još ležao u bolnici, ispod tebe upakirani krv i mokraća, tada sam je vidio onakvu kakva je tamo bila. Puna ničega. Ne mogu je isprazniti. Puna je svega što je uvijek bilo u našoj vreći života.
Tu sam. Blizu tvoje slike na pročelju niše u kojoj nisi sam. S tobom je posinak koji ti je bio doveden u do tada drugačiji život. Tvojom voljom odabrao si obojicu. Vidim te. Njega ne. Za njega nemam mjesta.
I mislim, znam, želim reći da ono ništa čega je vreća puna mogu i prevesti da svi kojima su još očevi živi mogu razumjeti: žao mi je, užasno mi je žao, tužan sam zbog te vrećice krcate ničim, jer ma koliko da razmišljam ne mogu se sjetiti ničega što se među nama dogodilo i zbog čega bi mi danas bilo žao. Ničega, osim bezdana toga što se između oca i sina moglo dogoditi, a nije se dogodilo. Tu je sva moja tuga. U ničemu. Vreća je puna baš toga.
