Kako svezati cipele | Nikola Petković

Otkad je umro otac, bez straha i nelagode, opušten i smiren, oboružan neutralnom sigurnošću gubitka odlazim na groblje, sa smiješkom, bez grča u želucu, bez straha da će me dočekati tatine grube riječi, optužbe, prijetnje, okrivljavanja, osude, poniženja…

Vrećica je puna. Neće puknuti, znam. Te bolničke vrećice čvrste su. Bolesnike čuvaju od poniženja, a osoblje od sadržaja njihovih bolesti. Uho! Ostalo je uho. I krevet za koji sam rekao da ću se u njega uvući kad bude umirao. I sve dok bude disao, planirao sam, pričat ću mu. Sve sam lijepo isplanirao. Reći mu sve što sam mu želio reći, sve što sam mu mogao reći, sve što sam mu trebao reći, sve što sam mu, kao sin ocu, morao reći, sve što sam se, umoran od neslušanja, prestao nadati moći ponoviti… To sam nakanio činiti sve dok ne svisne od mojih riječi, od slova na koja sam se namjerio i koja ću do prsnuća utiskivati u mrtve mu uši.