Kako svezati cipele | Nikola Petković
Danas je Jasna bila kod oca. Nakon dvije godine prvi put je k njemu otišla sama. Ima barem dvije godine otkako sam prestao brojati. Naša razdvojenost, oca i mene, pogađala ju je i pogađa je više no što je to pokazivala. Više no što to pokazuje. Glagolska vremena uglavnom nisu od pomoći. Jedno naviješta, drugo se sjeća, a ovo treće – to je ionako međuvrijeme. Lišeni izbora vjerujemo da je to sadašnjost. Jedina koju imamo: učinimo je najboljom! Idemo svi k ocu!
Odlasci nisu laki nakon nestanka. Odluka da nestanem bila je moja. Uvijek je lakše onima koji donesu odluku. Pogotovo u muškom svijetu. Onome očeva i sinova. U situacijama kao što je moja, naša, otac je bio taj koji je (moguće je naravno da se varam; uvijek postoji ta mogućnost; vjerojatnost – ne bojim se mogućnost i tako nazvati) učinio prekršaj. I to kurčev. Odlučio je sa mnom najprije kurac izmjeriti, a onda ga, ostatak života, nastaviti mjeriti. Da živimo u malo manje patrijarhalnome društvu, pišali bi zajedno. Ne na utakmici – testa a testa. Nego zajedno. Insieme. Kako se to već radi. Mlađi u školjku, stariji u lavandin. Pa bi vidjeli čiji je veći. I nakon toga, jedan bi pustio vodu iz špine, drugi iz vodokotlića. Kao odrasli muškarci.
Ovako sam se maknuo. Micao sam se sve do sada. Ali sada sam se odlučio maknuti zauvijek. Jedno je (ipak) donijeti odluku, a drugo je živjeti njezine konsekvence. Bol je ionako nesumjerljiva. Osim u tumačenjima mojega brata. Ta misao prespavala je sa mnom i ovu tršćansku noć.
Kako je bilo, pitao sam Jasnu kada je s Tinom došla u Trst. Moja su predavanja bila gotova, Claudio je otišao ili kući ili u Torino, ne znam, a mi smo se probijali kroz podalpsku buru. Sjetio sam se Nevere, ilegalca iz Claudiova romana Naslijepo. Ako je ovako puhalo i u partizanima, dobro su oni dobili taj rat. Vanjski i unutrašnji neprijatelj, izgradnja socijalizma, plus bura: a kada je rat bio gotov, slijedile su industrijalizacija i elektrifikacija – i bura. Tata je uvijek tvrdio da je vojska, pritom misleći isključivo na partizanske sinove, jedino mjesto gdje su svi ljudi jednaki. Kako onda jedni drugima komandiraju, pitao sam. Lijepo, pa mora postojati red. Među jednakima, čudio sam se. Pa jašta! Džaba tebi filozofije, sine. Ništa ti nisi shvatio.
