Kako svezati cipele | Nikola Petković

Ljuljam se pred njegovom slikom na pročelju niše u koju se stisnuo, spržen u bordo vazi. Premještam se s lijeve na desnu nogu i natrag. Ljuljam se. Nema leteće none i nitko mi ne spočitava ljuljanje. Ja uglavnom i ne znam da se ljuljam. A to radim cijeli život. Kao što dišem, mokrim, kašljem, trepćem očima… ja se i ljuljam.

Dugo nisam znao zašto, a onda sam jednoga dana, ono, pred sam kraj svake bajke o slučajnosti ljudskih radnji, pročitao da to ljuljanje ima veze s poezijom. S onim što sam, na djelomičan užas tate, radio.

S istim onim što je otac, dok je učio za bravara, radio po skrivećki, da ga ne vide maglajski gelipteri pa da mu se negdje, na velikom odmoru, kako se to kod nas lijepo zna reći, ne najebu majke.