Kako svezati cipele | Nikola Petković
Tada sam bio na putu za Ameriku. Danas sam na putu za tršćanski fakultet. Tada sam pisao knjigu o Dunavu. Danas imam predavanje zajedno s autorom, Magrisom, Claudiom – testa a testa. Sve se čini nestvarno. Kao i svaki ostvareni san.
Zašto to na ovaj način govorim? Zašto ne sačekam da to o meni netko drugi kaže? Zašto se izlažem opasnosti svijeta i riječi koje vrtim ukrug hvaleći sama sebe? Znam da to nije lijepo. Niti pristojno. Ali, jednako tako znam da to ne bih radio da mi je tata, barem jednom, kao što to očevi mogu i trebaju činiti, rekao barem jednu od mogućih rečenica: dobar si, nisi ružan, pametan si, pošten si.
To nisu male riječi. One ne govore o malim stvarima. One su tkivo za život koji je tada još gotovo cijeli pred tobom. Ako ih ne čuješ na vrijeme, ili ako ih ne čuješ uopće, tada si primoran na tkivo priče o sebi samom sâm sebi lijepiti zakrpe. Tašte, nemušte, zakašnjele. Tužan i ukočen, gnjevan i napušten poput onog Frankensteinovog čudovišta nasukanog na polarnom ledu koji, zagledan u ništavilo iz kojega u naše živote k nama dolaze očevi, jauče u eter i susnježicu: stvorio si me, a nisi mi rekao što da činim. Ono, kao Pinokio, samo ružan i ne od drveta.
Otjeran i sklonjen u nesigurnost svijeta, devedesetih sam skupljao znanje i iskustva ne bih li napisao studiju o Claudiovoj knjizi. Danas, s njom iza sebe, zajedno s njim, nastupam. Nitko nikome ne mjeri ništa. A i on je nečiji otac.
Otjeran, sklonjen, samosklonjen, preživio sam sâm u svijetu. Danas čak znam i zašto. Iz jednog jedinog razloga: nikoga nije bilo briga za mene. Jebe se svijetu. Zato se i zove svijet. Zato, za razliku od domovine koja se budi uvijek na račun nečijih, njoj tuđih, smrti, u vlastitu ravnodušju svijet uvijek pruža sigurnosti anonimnosti. Kod nas su se najprije prebrojavala, onda sortirala i na kraju isušivala krvna zrnca. Vani ništa. Jedino, sjećam se, jedan me je australski pop iz bivše Juge (mislim da je bio Srbin ili Crnogorac) pitao: What’s your blood? B+, rekao sam.
Život u egzilu bio mi je jednostavan. Pojednostavljen. Imao sam samo jednu želju. Koja je, zbog nemogućnosti brzog i učinkovitog ostvarenja, katkad prerastala u opsesiju. Toliko da sam se skoro u nju zaljubio. Želio sam mir. Najprije prestanak rata, a onda mir. Želio sam da smrt odustane od nas. Mi je nismo u stanju odagnati. Na njoj je bilo, bio sam uvjeren, da se umori.
Oni koji se vrate… mi koji smo se vratili, nastojimo na iluziji kontinuiteta. Nju gradimo na nezapamćenom. Na nečem što smo, da bismo preživjeli, najprije u očima sjećanja uljepšali, a onda sami od sebe sakrili. Da nam bude pri ruci kad se vratimo. Da to bude nešto samo naše. Naša priručna, prenosiva stvarnost – toliko lijepa da, u pomanjkanju prezenta, može činiti prezent domovine.
