Kako svezati cipele | Nikola Petković

Vraćajući se kući sjetio sam se tatinih riječi. Veliki ste. Veliki smo. Iako sam ga tada držao za ruku, u mene se uvukao bijes. Isti onaj s kojim živim otkako se prestao brinuti o meni. Najprije kada mi je to trebalo, a onda kada mi to više nije trebalo. Što bi ga koštalo da nije za mene nestao u ovom drugom, za njega toliko lakšem, poluvremenu. Onome u kojem sam zaista (već) bio velik. Velik sam… kao da je ikada bio za mene tu.

Brat mi govori: Mami je najteže. Sama je. Nije na to navikla. Biti sama u kući. Tati je ovdje u redu. On je u procesu. Njime se stalno netko bavi. A mama, ona je sama.